Prošlo je točno godinu dana od prve kolumne koju sam napisao za ovaj portal. Uglavnom jedna, ponekad i dvije tjedno, s ovom današnjom nakupilo ih se točno 60. Iz utorka u utorak pokušavao sam znanjem profesionalnog povjesničara objasniti, demistificirati i upozoriti na različite fenomene iz prošlosti, ali i ukazati na njihove posljedice po hrvatsku sadašnjost, a vjerojatno i budućnost.
Cilj mi niti u jednom trenutku nije bio nametati svoje mišljenje, svađati se ili neistomišljenike prikazivati kao neprijatelje. S druge strane, nikada ni o čemu nisam pisao s namjerom da se nekome svidim. Unatoč ili usprkos svemu, kolumne su izazivale (meni) iznenađujuć interes javnosti. Neke je pročitalo desetak tisuća, a neke i sto tisuća čitatelja. Reakcije su, očekivano, bile različite, ponekad na istu temu potpuno oprečne.
Zgražanje ekstremnih desničara
Tekstovi o hrvatskom nacionalizmu u prošlosti i danas izazivali su bijes kod hrvatskih nacionalista. Desničarski ekstremističko – šovinistički portali, novine i TV emisije zgražali su se nad mojim stavovima o ustaškom režimu, ustaškom pozdravu "Za dom spremni" i ustaškom logoru Jasenovac. Nazivajući ih, bez zadrške i ikakve dvojbe zločinačkima, proglašavan sam izdajicom, četnikom, komunjarom, bolesnikom s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, i naravno Srbinom.
Uz uobičajene vulgarne uvrede u virtualnom, ali i stvarnom svijetu bilo je i reakcija koje su zahtijevale obraćanje organima reda. Da vam barem malo dočaram na što mislim donosim samo dvije rečenice iz jednog, nažalost ne i jedinog "takvog" pisma. Poslao mi ga je (nepotpisani) "branitelj – ponosni ustaša": "Velika šteta da te u Domovinskom ratu srbočetnici nisu ubili jer bi sad imali jednog izdajnika manje. Budući si uzimaš za pravo otvoreno četnikovati onda ne preostaje i drugima nego da dovrše ono što srbočetnici nisu učinili."
Slično je i u Srbiji
Potpuno očekivano, moj nedvosmisleni zazor od bilo kojeg i čijeg nacionalizma, nije dobro sjeo ni nacionalistima u "komšiluku". Hvalilo me se i isticalo kao primjer "objektivnog istoričara", "jedinog normalnog Hrvata" dok sam otvoreno govorio o genocidu nad Srbima u NDH, o stradanju srpskih civila po hrvatskim gradovima 1991. ili o zločinima nakon Oluje.
Međutim, kada sam upozoravao na nedostatak volje srpskog društva da se suoči s grijesima vlastite prošlosti, da se prilikom obilježavanja vlastite tragedije prisjete i stotina hrvatskih civila poubijanih i tisuća njihovih kuća zapaljenih i opljačkanih 1991., kada sam apsolutno neprimjerenim ocijenio odnos dijela srpskog društva prema osuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Vojislavu Šešelju ili Veselinu Šljivančaninu, ali i upozoravao na retoriku aktualnog srpskog predsjednika koji u prošlosti uglavnom vidi srpske žrtve, ali ne srpske zločine i zločince, tog sam trenutka postajao "kvaziistoričar", srbomrzac, pa čak i ustaša.
Kako s hrvatskim, tako i srpskim nacionalistima, kao i svima onima koji su uvijek u pravu i koji problem vide isključivo u nekom drugom a nikad u sebi, pokušavam ne polemizirati. Jer, njima su daleko draže teorije zavjera od znanstveno utemeljenih argumenata, oni "imaju stav i kad nemaju pojma", i drže se pravila "ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore po činjenice".
Bolje društvo
Takvih osoba, koje daju prednost iracionalnom nad racionalnim, koje radije traže i stvaraju probleme nego nude rješenja, koji se osjećaju sigurno kada su okruženi zidovima, bodljikavim i žilet žicama, a nesigurno u otvorenim, multikulturalnim društvima, koji su u stanju provoditi dane i noći ispisujući vulgarne i prijeteće poruke u virtualnom, umjesto radeći nešto kreativno i društveno korisno u stvarnom svijetu, ima posvuda. Svaka bitka u kojoj onoga tko je spreman umanjivati zlo Jasenovca ili Srebrenice, i kome su brojke važnije od karaktera zločina krenete uvjeravati u suprotno, unaprijed je izgubljena.
I zato se ja svojim kolumnama ne obraćam njima, nego vama! Vama koji se još uvijek niste zasitili čitanja knjiga, koji radije kritički razmišljate nego slijepo vjerujete, koji bi i kada se s nekim ne slažete dali poput Voltairea i posljednju kap svoje krvi za pravo da svoje mišljenje slobodno iznese, vama koji u različitostima vidite bogatstvo, a ne prijetnju. Svi vaši komentari, pohvale i konstruktivne kritike, a posebno kolumnama potaknuti najrazličitiji oblici aktivizma, meni su inspiracija i motivacija da nastavim pisati.
Jer, koliko god zvučalo patetično, siguran sam da nas je više i da zajedničkim snagama možemo stvoriti bolje društvo. I zato nastavite pratiti i tekstove Borisa Dežulovića, Ante Tomića, Hrvoja Šimičevića i Tomislava Klauškog. Slušajte Yammat i Radio 101, gledajte Zorana Šprajca, i N1. Čitajte Damira Karakaša, idite na predstave Olivera Frljića i koncerte Vojka V, Zabranjenog pušenja i Hladnog piva.
I naravno, nastavite u ovako velikom broju i dalje čitati net.hr!
p.s.
Dok ovo čitate ja sam na putu za Podgoricu. Razlog je, iz aktualne hrvatske perspektive, gotovo nevjerojatan. Predsjednik Skupštine Crne Gore Ivan Brajović pozvao me da povodom Dana pobjede nad fašizmom govorim o vrijednostima antifašizma u današnjem svijetu. Nakon što sam dobio poziv pomislio sam si, eh kako bi bilo lijepo o tome govoriti i u Hrvatskom saboru. Siguran sam da će se i to jednom dogoditi. Preduvjet je samo da saborski zastupnici i ostali visoki politički dužnosnici prihvate da smo 1945. zbilja i pobijedili.
