Država će, prema procjenama, u ovoj godini propustiti naplatiti gotovo milijardu kuna od iznajmljivača stanova koji nisu registrirani, pa po tom osnovu nisu ni obveznici plaćanja poreza javili su mediji.
Sada Država, naravno, traži način kako tome stati na kraj i pritom ima u vidu, a što bi drugo, nego sredstva kažnjavanja i prisile. Kad je u pitanju turizam, inspektori su dobili veće ovlasti i zbog sumnje u ilegalne goste mogu "upadati" u apartmane i bez prisustva vlasnika. Sa iznajmljenim stanovima, posebice onima u privatnim kućama, to će, naravno, ići malo teže.
Umjesto da se Država bavi mišlju kako nekome "upasti" u stambeni prostor i prisilno naplatiti svoja potraživanja, možda bi se mogla zapitati kako stanodavce i stanoprimce motivirati da potpišu ugovor i sve uredno prijave. Tu, naime, leži bitan dio ovog problema. Nije stvar samo klišeju prema kojem su Hrvati eksperti u nalaženju načina da zajebu državu, nego i u tome da u "prijavljivanju" ne vide nikakvu korist. Problem je u onoj rečenici na kraju svakog ugovora – "U slučaju spora nadležan je Općinski sud u ..." U ovoj zemlji ni stanoprimac ni stanodavac tu rečenicu ne shvaćaju ozbiljno, a ona je ključna jer ugovor neko značenje ima isključivo u spornoj situaciji.
Idemo se zabaviti primjerima – jedan zagrebački, jedan berlinski.
Kad mi se frend prije nekoliko godina odlučio iz Berlina preseliti natrag u Zagreb, uredno je raskinuo ugovor s berlinskim stanodavcem, najavio mu to tri mjeseca unaprijed kako je i stajalo u ugovoru i činilo se da će sve proteći relativno glatko. A onda je klišej po kojem su Nijemci pedantni, uredni i skloni poštivanju zakonu, došao u pitanje. Stanodavac krenuo odugovlačiti s povratkom 900 eura pologa, počeo izmišljati štete po stanu s idejom da ovaj odustane od love. Frend proguglao njemačke zakone, složio sam ozbiljnozvučeće pismo u kojem se pozvao na nekoliko članaka zakona i zaprijetio mu obraćanjem nadležnom sudu. Lova sjela u roku od pet dana.
Identična situacija s drugim frendom, u Zagrebu, dakle uredan raskid urednog ugovora uz pokušaj stanodavca da zadrži polog, završila je, pogađate, dijametralno suprotno. Jer je kod nas stanodavac taj koji "prijeti" sudom, ali ne na način da će mu se on obratiti nego onom rečenicom koju ste sigurno, barem jednom u Hrvata čuli, a to je ona: "A ti me onda tuži." Uz ciničan osmjeh koji je redovno prati.
U društvu u kojem je sudstvo zatrpano s cirka 800.000 nerješenih slučajava, a odvjetnička tarifa se vrti oko 500 kuna po satu, očekivati od ljudi da potpisuju ugovore i o čemu, malo je suludo. Naprosto, nemaju motiv da to naprave.
Tako su i ugovori o najmu stanova, a posebice čuveni ugovori o djelu, najčešće samo formalnost. Jer svatko tko je potpisao barem dva takva, u treći ulazi jako pažljivo. Pa zove rodbinu, poznanike, gugla ko manijak, provjerava financijsko stanje potencijalnog poslodavca, skoro da privatnog detektiva angažira kako bi procijenio da li će ga druga ugovorna strana jednog dana možda zajebati - odbiti mu vratiti polog, odbiti isplatiti honorar ili napraviti nešto treće. Ako procijeni da neće, stisak ruke je dovoljan, ugovor se potpiše reda radi. Ako te, pak, odluči zajebati, napravit će to sa ili bez ugovora. A onda ti se nasmijati u facu i reći: "A ti me tuži." Jer zna da ti se naprosto ne isplati angažirati odvjetnike i obraćati se hrvatskom sudstvu za pomoć.
U društvima u kojima sudstvo funkcionira, sva ta silna davanja državi koja proizlaze iz "prijave" podrazumijevaju, između ostalog, zaštitu i reakciju Države u spornoj situaciju. Ovdje su ta davanja često sama sebi svrha jer u trenutku u kojem ona treba odreagirati, ti si, unatoč svim davanjima, porezima, prijavama, najčešće prepušten sam sebi.
