Pravna država smatra da je poželjno tu rijetko poštenu novinarku, koja je svojim profesionalnim radom tijekom 35 godina zadužila ovu državu više nego što se može ispričati u jednom ovakvom tekstu, kao životinju odvući u pritvor. Dakle, ne na ročište, kao što se događalo milijunima puta dosad.
Kod nepojavljivanja na sudu uobičajeno je, naime, da vam policija na dan kad je zakazana rasprava bane na vrata u tri ujutro, odvede vas na ročište i slobodni ste najkasnije u 11 sati. No, po kriterijima pravde ovog društva, Jasna Babić nema pravo na ovakav tretman. Ona je imala pravo na jedan telefonski poziv, kao da je nekoga ubila. Imala je pravo prenoćiti u zatvoru prije nego joj itko dostavi osnovne potrepštine koje nije stigla spakirati. Imala je pravo čekati na sljedeće ročište ako treba i mjesec dana, jer sud nije još odredio kad će početi rasprava o Dikanovom narušenom ugledu.
Razmjerna sankcija
Budući da smo posljednjih godina imali priliku vidjeti bataljune osumnjičenih za milijunski kriminal koji su nam se smijali u lice dok su s odvjetnicima uvijali pravo i pravdu, posebno upada u oči što Babić na dan uhićenja nije imala pravo ni razgovarati sa svojom odvjetnicom. Nije imala pravo reći javnosti svoju stranu priče, za razliku od naših organa represije koji su se uredno požalili na nju.
I tako je ova pravna država zbog Dikanovog osjećaja da je oklevetan ispala idiotska i represivna. Na zatvaranje novinarke zbog procesa za klevetu reagirala je i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju.
Slučaj Petković iliti priča o efikasnosti pravne države
Da bi uvidjeli koliko je ova situacija nakaradna, možemo se vratiti u inkriminiranu 2009. godinu, u kojoj je Babić počinila zločin za koji je tereti ovaj intelektualac, filantrop, humanitarac i ugledni član našeg društva. Te se godine otkrilo da g. Radeljaka Vanda Petković, sestra imućnog Dubrovčanina Aksela Petkovića, optužuje da je falsificirao oporuku njenog umirućeg brata Aksela Petkovića, kako bi se, tvrdila je ona, domogao njegova bogatstva.
Petković je na ideju da obraduje Dikana došao prije same smrti, bez obzira što je, po svjedočenju njegove sestre, imao tridesetak kilograma, bio poluoduzet i tek povremeno dolazio svijesti. Jedan od tih "prozorčića" budnosti, kako je uzorni Dikan tvrdio, Petković je tako iskoristio da bi mu dao milijune eura, i to putem dokumenta na kojemu, navodno, uopće nema otisaka prstiju pokojnika. Pravna država ni dan-danas nije riješila taj spor.
Klevete na sve strane
Ta 2009. godina jednako je povijesna za Dikana i zato što je uspio izgubiti jednu od tužbi protiv Denisa Kuljiša. Za tog novinara mnogi govore da samo očijuka s činjenicama kad piše svoje tekstove, ali eto ni njega Dikan nije uspio dobiti na sudu. U tekstu "Beskućnik s penthouseom" iz 2004. bavio se Dikanovim nekretninama, zbog čega je Radeljak smatrao da ga treba spremiti u zatvor bar na tri mjeseca. Zanimljivo je i da je u to vrijeme Radeljak tužio svoju bivšu domaćicu Sonju Weingand. Proslavio se tad svojom obznanom da je nezaposlen.
Ipak, pravna država tada nije smatrala da treba provjeriti porijeklo imovine gospodina Radeljaka ili općenito obratiti pozornost na njegovo izražavanje i neprestano tužakanje. Pričao on gluposti ili ne, pravna država se uredno trošila na ozbiljan tretman ovog serijskog tužitelja.
Bez zaštite od ljudi koji uporno duševno obolijevaju
To što vam nitko neće nadomjestiti vrijeme, novac, živce i zdravlje koje gubite zbog nekog džabalebaroša koji vas tuži, to je drugi par opanaka.
Ova država će osuditi novinara zato što piše o kriminalu nekog uglednog člana društva, a ako kasnije taj uglednik zaglavi zbog tog kriminala u zatvoru, to ne znači da ćete vi dobiti natrag odštetu koju ste platili. Pravna država smatra da je takvo što nepotrebno.
U pravnoj državi poput ove nećete biti tuženi ako propast najsvjetlijeg primjera novinarstva – Feral Tribunea – pripišete isključivo tržištu, a ne tužbama koje su gubili iako su bili u pravu.
Mimo svake logike
Pravna država će usvojiti i optužni prijedlog protiv vas ako ste slučajnom omaškom za nekoga rekli da je pravomoćno, a ne nepravomoćno osuđen. Takav, naime, spor vodi HNS-ov Srećko Ferenčak protiv novinara Ladislava Tomičića, za kojeg zna da zna najbolje na svijetu da u aferi Nanbudo nema pravomoćne presude.
Tomičić je, naime, otkrio aferu Nanbudo davne 2004. godine, ali, eto, u slučaju nicanja Konzuma tamo gdje je trebao biti Centar za dnevnu skrb invalida, pravomoćne presude još nema. Štoviše, presuda kojom je ugledni HNS-ovac osuđen na godinu dana zatvora je lani poništena i vjerojatno će trebati još jedno desetljeće da pravna država uvidi tko tu koga.
Dotad bi Tomičić mogao otplatiti polovicu naknade Ferenčaku, a možda i ne. Primjer vukovarskog blogera Damira Fintića nam je pokazao da vam hrvatsko pravosuđe i žrtva navodne klevete mogu praktički doživotno sjediti na kostima. Serijski tužitelj, HDZ-ovac Vladimir Štengl i njegova supruga uzeli su mu stotine tisuća kuna zbog anonimnih napisa gostiju na Fintićevom blogu Vukovarac.net.
Osiromašenje ili zatvor
Trebao je ići u zatvor, ali kako se država osramotila time što ga je htjela poslati u zatvor, napravljen je kompromis – omogućeno mu je da otplati više od 200 tisuća kuna sa zateznim kamatama vlastitim životom u bijedi budući da mu dug s kamatama raste brže nego što ga otplaćuje. Štengl, s druge strane, pored svih duševnih boli, odlično je u to vrijeme funkcionirao kao saborski zastupnik, dok mu je supruga bila na čelu javnog poduzeća.
I tako se, malo pomalo, kriminalizira pisana i izgovorena riječ. Slobodna smo zemlja, nema što.
