Kao što smo vidjeli i danas korona-drama došla je na novu razinu. Veći broj testiranja dovodi do većeg broja zaraženih, veći broj zaraženih stvara veću dramu, veća drama dovodi do još većeg broja testiranih, još veći broj testiranih dovodi do još većeg broja zaraženih, još veći broj zaraženih do još veće drame, drama prelazi u histeriju i tako dalje, i tako u krug, kao na ringišpilu, sve brže i sve luđe.
Eto nekidan je jedan portal u naslovu izvijestio da je u Zagrebu zaraženo skoro pola stotine ljudi. Znate li koliko je tih stravičnih skoro pola stotine ljudi ? 47 zaraženih. Ali 47 nije dovoljno strašno, ljudi će se više uplašiti ako imamo skoro pola stotine zaraženih. Tako ćemo i mi reći da je u Hrvatskoj danas zaraženo više od jedne desetine od tisuću ljudi pa se vi mislite koliko je to ljudi, mora da je neki strašan broj, a broj je kako ste već čuli u večerašnjem RTL Direktu - 136.
No obzirom da je riječ o smrtonosnoj pandemiji svaki je broj dovoljno strašan reći ćete vi i bit ćete potpuno u pravu. Svi smo gledali filmove o zaraznim bolestima, znamo kako u takvim smrtonosnim pandemijama i samo jedan zaraženi može izazvati katastrofu svjetskih razmjera. Ako već nismo gledali Zarazu s Gwyneth Paltrow ili Outbreak s Dustinom Hoffmanom ili jugoslavenski hit Variola Vera, gledali smo vijesti iz Bergama ili New Yorka gdje su bolnice bile zatrpane oboljelima od te strašne, visokozarazne i smrtonosne bolesti.
Pa kako se onda živi u uvjetima tako strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije pita se recimo stanovnik Kiribata, jedne od desetak zemalja na svijetu gdje nema zaraženih od Covida. Padaju li ljudi u Zagrebu po tramvajima hropćući krv na ustima, je li u Splitu vojska na ulicama i tjera ljude u kuću i provodi policijski sat, dok neki naš Dustin Hoffman alias Krunoslav Capak grozničavo radi na cjepivu ? Pa ne baš.
Život u uvjetima te strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije
ovdje u Hrvatskoj, izgleda prilično slično kao na
Kiribatima gdje nema nikakve epidemije. Čak i bolje nego na
Kiribatima jer u strahu od epidemije na Kiribate više
nitko ne ide, pa ondje zato i nema epidemije ali nema ni nekog
života. A ovdje je evo i ovog vikenda došlo skoro 250.000 turista
željnih epidemije. Zajedno s domaćinima partijaju na plažama,
partijaju na crkvenim svečanostima, partijaju na narodnim
svečanostima, na svadbenim svečanostima, na sportskim
svečanostima. Evo jučer je u Zagrebu održan predivni velebni
polumaraton na kojemu je bilo više od 800 ljudi. Bez maske
naravno, kakav bi to bio marataon pod maskama. Ljudi se dakle
druže, grle, ljube, vesele, plešu, pjevaju, trče, a evo sad mogu
i u kino da uživaju u kokicama, društvu i filmu. Kino u
epidemiji bolje je nego ikad prije, poručuju nam oduševljena lica
ljudi s plakata.
Stanovnik Kiribata bi naravno bio malo zbunjen smrtonosnom
pandemijom u kojoj se tako dobro živi, u kojoj se ljudi druže,
partijaju, slave, plešu i pjevaju, bio bi malo zbunjen i
epidemiološkim mjerama koje mnogo toga preporučuju, a malo toga
zabranjuju, u kojoj ljudi mogu u kino kad hoće i kako god
hoće, ali djeca u školu mogu samo u mjehurićima, da se ne
daj Bože jedna djeca s drugom djecom ne bi slučajno srela.
Stanovnik Kiribata bi nakon svih tih konfuznih i kontradiktornih informacija, preporuka i naputaka i skoro pola stotine uputa o tome kako djeca trebaju ići u školu i kako u školi nigdje ne trebaju ići, vjerojatno već počeo nekontrolirano trzati glavom. Ali mi ovdje smo već navikli i nije nam ništa.
