Krenimo iz početka – pjesme rock pionira poput Boba Dylana i već spomenutih Beatlesa više nikad nisu bile iste nakon što su počeli na redovnoj bazi paliti jointe i (pogotovo) uzimati tripove. Dylan se od folk-trubadura pretvorio u predvodnika jednog od najboljih rock sastava svih vremena, kasnije i samostalno potvrđenih The Band, a što su narkotici učinili njegovom stanju svijesti najbolje pokazuje roman „Tarantula“ u kojem je zapisao niz potpuno nadrealnih i krajnje nepovezanih halucinacija na različitim vrstama „ludih“ gljiva i „tripova“. Što se slavne liverpulske četvorke tiče, prvi im je joint zamotao upravo stari Bob, a koliki su utjecaj droge imale na njihovo stvaralaštvo i sami ćete vrlo lako zaključiti ako recimo usporedite slatkastu baladu „I Wanna Hold Your Hand“ i samo par godina kasnije objavljeno psihodelično ludilo „I Am The Walrus“. Negdje sredinom šezdesetih LSD je postao omiljena rekreacijska aktivnost engleskih i američkih rokera koji su svoja drogirana iskustva uskoro pokušali dočarati i pjesmama. Grateful Dead i Pink Floyd su se tako od relativno običnih bluesera pretvorili u bendove koji na koncertima nerijetko sviraju skladbe u trajanju od oko sat vremena ili, kao u slučaju nesretnog Syda Barretta, doslovno izgube razum tragajući za onim čarobnim zvukom koji ih je progonio u vlastitoj glavi.
Većina ključnih autora šezdesetih u narednim je desetljećima počela snimati neopisivo loše albume, a tek prije nekoliko godina otkriveno je i zbog čega. U to vrijeme, naime, gotovo svi su se „rasturali“ kokainom, narkotikom koji, uz mnoge druge nuspojave, temeljito uništava kreativnost.
Britanski punkeri 1976. su se godine masovno rasturali amfetaminima, odnosno „speedom“, što se itekako dalo primijetiti i u njihovoj vratolomno brzoj glazbi, a bogami, i u mahnitoj, nerijetko i nasilnoj reakciji publike. Mnogi pop-kroničari upravo „speedu“ pripisuju „zasluge“ za nastanak legendarnih punkerskih plesova poput poga ili „šutke“, a u konačnici i za brzi raspad, s iznimkom The Clasha, najtalentiranijih predstavnika vjerojatno posljednje prave rock revolucije.
U drugoj polovici osamdesetih pojavio se ecstasy, o čijem je utjecaju na elektronsku glazbu i britansku pop-kulturu u cijelosti dosad napisano bezbroj eseja i disertacija. „Ljubavna droga“, kako su ecstasyju voljeli tepati, preko noći je raznježila čak i nogometne huligane koji su nasilje zamijenili cjelonoćnim plesanjem na acid-house te svakog vikenda natjerala desetke tisuća da dočekaju zoru mahnito se drmajući na zvukove techna i njegovih nebrojenih derivata. Kroz nekoliko godina, međutim, postala je očita i tamna strana ecstasyja zbog čega je gomila ovih „pravovjernih plesača“ završila trajno oštećenog mozga, što se odrazilo i u samoj glazbi, odnosno pojavom sve mračnijih podvrsta poput darkcorea ili trip-hopa.
Na drugoj strani Atlantika grungeri su preko usporenih, brutalno distorziranih riffova najčešće pjevali suicidalno depresivne stihove, što je kasnije objašnjeno činjenicom da ih je velik dio bio ovisan o heroinu.
Za kraj, potrebno je razjasniti da je na svakoj od ovih glazbenih scena bilo i onih koji su živjeli potpuno zdravo, kako među izvođačima tako i u redovima njihovih sljedbenika, što potvrđuje da droge zapravo nemaju nikakve veze s talentom i inspiracijom. S druge strane, vrijedi spomenuti i legendarnu izjavu Shauna Rydera, predvodnika opako rasturenih Happy Mondaysa i jednog od najvećih junkieja devedesetih: „Droge ne pomažu glazbi? Probaj napisati 'Lucy In The Sky With Diamonds' uz čašu piva, majstore!“.
