Kako smo se nadali, dobro smo se udali. Tom sam dalmatinskom poslovicom sinoć odgovorio na poruke koje su mi neki prijatelji i poznanici poslali u vezi ishoda izbora za predsjednika Hrvatske.
Naime, završni čin te velike političke predstave ostavio je neusporedivi bolji dojam i učinak od onoga što se moglo vidjeti, čuti i osjetiti za njenoga dugoga i uglavnom mučnoga trajanja.
Novi šef države, meritoran i pristojan čovjek koji usprkos izvjesnom nedostatku karizme zaslužuje povjerenje građana, izabran je velikom većinom glasova ipak natpolovičnoga (50,3 posto) dijela elektorata, a on i njegov suparnik te drugi akteri dali su izjave koje su došle kao melemi na rane koje je društvo zadobilo u tom političkom procesu.
Prvi postizborni nastupi Josipovića i Bandića čak su me podsjetili na poruke koje su Barack Obama i viteški John McCain izmijenili navečer 5. studenoga neposredno nakon objavljivanja rezultata posljednjih izbora u SAD, iako takmaci na našim izborima nisu poput dvojice velikih Amerikanaca rekli kako se vesele svojoj međusobnoj suradnji u ostvarenju izbornih obećanja koje su dali tokom kampanje.
Kampanja kao skupi velesajam taštine
Nadmetanje za trećega hrvatskog predsjednika u svom je prvom poluvremenu uglavnom bilo vrlo skupi (tko kaže da je kod nas besparica...) velesajam taštine prevelikoga broja kandidata uglavnom (za taj položaj) slabih sposobnosti, pa u nekim aspektima i sumnjivih osobnosti.
Manjak konstruktivne rasprave o važnim društvenim pitanjima posebno je pridonio vrlo malom (44 posto) izbornom odazivu građana koji su ionako izbezumljeni korupcijskim aferama i drugim gadarijama mnogih političara i njihovih štićenika, te ekonomskim i socijalnim teškoćama.
Kampanju između dva kruga izbora najviše su odredila osobna razračunavanja između dvojice preostalih kandidata koja je uglavnom poticao Milan Bandić, kao i populistička nastojanja toga kandidata da se na bilo koji način i s pomoći bilo koga (prizor u kojem sjedi na konferenciji za medije "rame uz rame" s Tomislavom Merčepom nipošto ne smije biti zaboravljen) umili desnom dijelu biračkoga tijela te tako nadoknadi veliki zaostatak iz prvoga kruga. Većina onoga što smo vidjeli i čuli na sučeljavanjima kandidata i njihovim drugim nastupima nije slutilo na društveno blagotvoran završetak i učinak izbornoga procesa.
Intenzivirane političke tenzije
U danima uoči održavanja drugoga kruga političke su tenzije intenzivirane bizarnim pokušajem udara u vladajućoj stranci i isključenjem Ive Sanadera iz HDZ-a. Sve je to bilo preveliko opterećenje za građane: u srednjoj Dalmaciji i Zagrebu, gdje sam bio u to vrijeme, mnogi su ljudi s neskrivenom su i velikom nervozom pratili politička zbivanja.
Na prvi je pogled izgledalo da se naše društvo sasvim razdvojilo u dva nepomirljiva politička tabora: lijevo-liberalnoga okupljenoga oko Josipovića i desnoga koji se zbijao oko Bandića. Međutim, neki su ljevičari "pali na šarm" zagrebačkoga gradonačelnika, a razmjerno velik broj desno orijentiranih građana, pa i simpatizera HDZ-a, naposljetku je dao povjerenje kandidatu SDP-a.
Najviše je pak bilo trećih - onih koji su se pitali trebaju li imati ikakva "posla" s politikom i političarima i(ili) koji su već odlučili da neće izravno pridonijeti donošenju izborne odluke. U nedjelju se nacija, kako ona "crvena" tako i "plava", ipak u dostatnom mnoštvu pojavila na biralištima i osjetnom većinom odlučila da šef države postane Ivo Josipović.
A na njemu i drugim političkim akterima u slijedećem je razdoblju važan zadatak da za sudjelovanje u politici kao kolektivnom nastojanju oko općega dobra zainteresiraju, uz "crvenu" i "plavu", i "bijelu" Hrvatsku, tj. razmjernu većinu građana koji ponajprije zbog razočaranosti političarima ne izlaze na izbore.
Treći hrvatski predsjednik treba i po sadržaju i po stilu vladanja biti drugačiji od svoga prethodnika. Osobito po kapacitetu da sustavno djeluje kao prvorazredan čimbenik integracije povijesno, politički i kulturno prilično rascijepljenoga društvenog korpusa.
Popuštanje socijalnoga i političkoga ljepila
Da je Josipović toga itekako svjestan pokazuju ključne poruke iz njegova slavljeničkog govora, poglavito ona u kojoj je istaknuo kako će nastojati biti predsjednik svih građana, uključujući one koji nisu glasali za njega, jer želi "spajati, a ne razdvajati".
Za evidentno popuštanje socijalnoga i političkoga ljepila posljednjih godina u Hrvatskoj, ruku na srce, prilično je odgovoran Stjepan Mesić koji se u svoja dva mandata, uz očite demokratske pomake nabolje kojima je doprinio, previše naginjao na jednu političku pa i svjetonazorsku stranu. Za razliku od Mesića koji je prečesto djelovao kao snažna, ali neobuzdana bujica, Josipović će nastojati funkcionirati kao "tiha voda koja brijeg dere".
Zoran Milanović je u pravu kada ističe kako je Josipovićev trijumf pobjeda i SDP-a kao moderne i europske stranke. Međutim, u za sudbinu Hrvatske sudbonosnom vremenu koje dolazi on i drugi vodeći socijaldemokrati će morati pristati da se plodovi te pobjede ravnopravno podijele s drugim političkim akterima i građanima, i to baš zato da se zemlja u cijelosti modernizira i europeizira.
Ivo Josipović će u nastupajućom razdoblju vjerojatno dobro surađivati s Jadrankom Kosor, s obzirom da je po svojim ključnim svojstvima (tolerantan, smiren, sklon suradnji...) kompatibilan s premijerkom. A možda će za godinu-dvije ili već za koji mjesec doći do izražavanja razlika, pa i sukoba, između predsjednika i Milanovića, kao što je dolazilo do velikih trvenja između mentalitetno prilično različitih Mesića i Račana.
Svadba izbora je unatoč mnogi teškoća i svađa prošla razmjerno dobro, pa nakon kratkoga medenog mjeseca slijedi suočavanje i ženika (novoga predsjednika) i mlade (zemlje) i drugih sudionika u slavlju ili pak žalovanju (političara) s teškim izazovima zbiljskoga života. Oni će se morati prilagoditi stvarnosti.
Međutim, svi nisu niti spremni niti sposobni da se promijene nabolje. To se ponajprije odnosi na političke dinosauruse, odnosno neke vodeće pripadnike stare političke elite, koji jedan za drugim, što sam u ovoj kolumni najavio prije nekoliko mjeseci, ubrzano odlaze u povijest. Ubrzo ćemo moći konstatirati: kako smo se nadali, dobro smo ih se riješili.
