Kako nam je to uspjelo? Pa lako. Tipično hrvatskom glupošću i robovanju običajima da za sve čovjek mora skupiti hrpu bespotrebnih papira i onda satima čekati u redu kako bi mu neljubazni službenik lupio pečat. Budući da ulazimo u Europsku uniju, obaveza nam je za dio zemalja uvesti vize. Najproblematičnijom se pokazala obaveza da ih uvedemo Rusima jer oni masovno posjećuju Jadran tijekom turističke sezone i vrlo su dobri potrošači. Osim Rusima, vize smo uveli Ukrajincima, Kinezima i Japancima. No, to je nešto što smo morali napraviti i što uopće ne bi bio velik problem da toj odluci nismo dodali i golemu količinu svoje gluposti.
Umjesto formalnosti, teška muka
Umjesto da vize svedemo na formalnost, što one uglavnom jesu, i maksimalno pojednostavimo i pojeftinimo njihovo izdavanje, usosili smo se tako da možemo biti sretni ako nam se pojavi bilo tko iz Rusije. Kako izgleda kad iz Moskve hoćeš doći u Hrvatsku, domaćim medijima otkrili su sami Moskovljani. Još su krajem travnja objavljeni tekstovi u kojima se navodi da se u redu za vizu čeka od pet do osam sati?! No, to nije sve, kad konačno uspiju predati dokumente, moraju obaviti uplatu u banci koja je, žale se, čak dvadesetak minuta vožnje udaljena od hrvatskog konzulata, a onda natrag. Pa, mazohisti, izvolite! Ne znam što bi me trebalo čekati na željenoj destinaciji za odmor da si priuštim takvu birokratsku torturu. Prošlogodišnji rekord od 200-tinjak tisuća ruskih gostiju možemo zaboraviti do daljnjega.
Učimo od spretnijih i pametnijih
A evo kako to rade spretniji i pametniji od nas. Turci nam po demokratskim dosezima definitivno ne mogu niti smiju biti uzor, ali su frku s vizama riješili bez ikakvih problema. Kad smo mi njima uveli vize, Turci su ih uveli i nama. Međutim, ne treba stajati ni u kakvim redovima. Ako se odlučite za veleposlanstvo, nešto je skuplja (345 kuna), ali postoji i jednostavniji način – na turskoj granici vizu dobijete za 15 eura, ali tada treba predočiti po 50 američkih dolara ili ekvivalent u eurima u gotovini po danu boravka. Stvari su još jednostavnije ide li se preko turističke agencije jer većina njih vam mailom ishodi e-vize i sve traje par minuta dok im date osnovne podatke iz putovnice, a na granici vas nitko ne pita koliko novca imate. I to je to. S tim da mi Turcima nismo ni stotninu važni koliko su ruski turisti važni za uspjeh naše turističke sezone.
Svi rade i svi zarade
I još nešto možemo naučiti od Turaka. Kako na svakom koraku turistima uzeti novac, a da oni pritom nemaju osjećaj da im derete kožu s leđa. Naši ugostitelji se ponašaju po principu – zdrpi lovu i bježi. Već od početka predsezone s obale stižu šokantne vijesti o perverzno visokim cijenama hrane i pića, prijevoznici (kopneni, zračni i morski) redovito napumpaju cijene baš za sezonu, svi se kao strvinari sjate ne bi li na svakom koraku što više eura, dolara i ostalih valuta, u što kraćem vremenu, uz što manje uloženog, uzeli svakom gostu. Tako nije rijetkost da bocu flaširane vode na našoj obali platite i do 30 kuna. Iako imaju neusporedivo veći broj turista koji ih posjećuju tijekom cijele godine, Turcima u Istanbulu nije ni na kraj pameti napraviti tako nešto. I tamo cijena bočice vode varira ovisno o lokaciji. Na kiosku je oko pola turske lire (kunu i pol), dječaci koji vam je nude ledenu pred svim turističkim znamenitostima naplaćuju je dvije lire (šest kuna), a ni u restoranima nema šanse da prođete skuplje od nekoliko lira. I ostale cijene, uz obavezno cjenkanje, prilično su pristojne. I svi dobro rade i svi dobro zarade.
Nismo ozbiljna zemlja
Kad se zavrzlami s vizama i bezobrazluku s cijenama pribroji kriza koja i dalje potresa cijelu Uniju, pa je i turista iz Europe manje i manje su platežne moći, izostanak bilo kakve suvislije ponude, imamo to što imamo. Prijeti nam debakl, te se već ozbiljno najavljuje katastrofalno loša turistička sezona. Navedimo i to da nijedna ozbiljna zemlja sebi ne dopušta da joj turizam bude strateška grana privrede jer je podložan velikim oscilacijama do kojih dolazi zbog raznih faktora na koje se često ni ne može utjecati (ove godine je to primjerice loše vrijeme). Hrvatska nije ozbiljna zemlja, pa joj je turizam jedna od osnovnih strateških grana, a posljednjih godina među rijetkima od kojih očekuje neke prihode.
Bilo bi sjajno kad Hrvatska ne bi bila ozbiljna samo kad je turizam u pitanju, ali nismo mi te sreće. Izostanak decentralizacije države, potpuna nekompetencija u većini lokalnih uprava i samouprava, dovest će nas do toga da ćemo biti nesposobni povući novac koji nam je na raspolaganju iz europskih fondova.
Tko je osvojio više ničega?
Većina lokalaca nema dovoljno love ni za financiranje osnovnih potreba općina, gradova i županija, pa o sufinanciranju projekata iz fondova EU (što je nužan preduvjet za povlačenje novca), čak i da znaju za njih aplicirati, mogu samo maštati. Ali umjesto da smo barem posljednju godinu radili na formiranju udarničkih timova koji bi pisali EU-projekte i servisirali lokalne zajednice savjetima i znanjem, imali smo predizbornu kampanju. Ogorčena borba za uglavnom prazne blagajne je okončana, a sad traje jalovo natezanje oko toga tko je – SDP ili HDZ – osvojio više ničega. I zato, premijeru Milanoviću, nije točno da će se nešto dogoditi čak i ako ne radimo ništa. Kad se ne radi ništa, obično se ništa i dogodi, a vrlo često nastane i šteta. Kakve smo sreće, umjesto ništa, nama će se dogoditi šteta. Treće opcije nema jer nam očito ne pada na pamet početi raditi.
