Onima rođenima osamdesetih i kasnije sadašnje vrijeme mora biti najbolje od svog vremena kojeg se sjećaju. Zaista, nitko se s nostalgijom ne može sjećati rata i jada koji je uzrokovao. Ali, koliko god to cinično zvuči, to je sretna generacija. Sretna, jer ne zna niti za jedno drugo vrijeme, niti s ičim može uspoređivati ovo što imamo ili nemamo danas. Ostalima je nekako postalo stvar pristojnosti gledati na prošla vremena s nostalgijom i govoriti kako je nekad bilo bolje. A onaj koji je omogućio da bude bolje svima je Tito. Tužno je, ali Hrvatska, unatoč svim njegovim manama, greškama i nesrećama koje je ljudima nanio, možda nikada u povijesti nije imala boljeg vladara. To samo govori kakvi su ostali koji su nama vladali ili sada vladaju.
Tito je bio oportunist koji je početak Drugog svjetskog rata dočekao kao generalni sekretar tada zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. Cijela je organizacija djelovala ilegalno, često su njeni članovi morali bježati u inozemstvo, a uobičajeno je bilo da budu ubijeni ili nestanu. U tom kaosu Tito se okružio saveznicima i uz pomoć Moskve preuzeo vlast nad grupom koja, zapravo, nije imala nikakvu perspektivu na dugi rok uza sve represivne metode Kraljevine Jugoslavije. Međutim, počeo je rat, a kada je došao do Jugoslavije, ona je brzo nestala. A nestao je glavni protivnik KPJ, koji je do tog trenutka djelovao već 20 godina u ilegali. Kako je već godinu prije na zasjedanju u Zagrebu odlučeno kako će se komunisti boriti protiv naci-fašističkog imperijalizma, čekao se samo pravi trenutak u kojem će ta grupa, navikla na svakakva s****a, čiji se dio borio i u Španjolskom građanskom ratu, povesti narod na ustanak protiv mrskog okupatora. Kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, došao je taj trenutak, prva je puška pukla u Sisku. Ostatak je, kao što kažu, povijest. Jugoslavija je bila jedina zemlja koja se vlastitim snagama oslobodila okupacije. Na kraju rata je imala vojsku od 800.000 ljudi, koju je vodilo 14.000 članova Komunističke partije s Titom na čelu, koji je bio ideološki vođa i zapovjednik vojske. Već je 1943. polovica vojnika u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije bila iz Hrvatske. To je sasvim razumljivo s obzirom da su se vojne operacije i sav oslobođeni teritorij nalazili na njezinom području, bez obzira je li to bio onaj dio kojim su upravljali Talijani ili onaj kojim je u ime Njemačke upravljala NDH. Taktika borbe Titovih partizana je bila gerilska, uvijek su bježali od glavnine neprijateljskih snaga i udarali tamo gdje je neprijatelj slab. Osam ofenziva i nebrojeno puno bitaka prošlo je u tom ganjanju. A kada imate vođu s oportunističkim karakterom kakav je Tito, ne možete izgubiti. U jednom je trenutku tijekom bitke na Neretvi, u kojoj je polovica partizana poginula, ili na ovaj ili onaj način izbačena iz stroja, Tito čak poslao visoku delegaciju na pregovore s Nijemcima. Tražio je potpuni prekid neprijateljstava, jer su partizani zapravo u sukobu s četnicima. Ništa se nije dogodilo, Nijemci su samo željeli potpuno uništiti partizane i nabiti Titovu glavu na kolac, pa se Tito s ostatkom jedinica izvukao kroz jedan od mnogih obruča ismijavši Nijemce i njihove domaće sluge. Krajem rata završen je najsvjetliji dio Titove karijere, a Hrvatska je svrstana na stranu pobjednica u najvećem klanju u pisanoj povijesti.
Nakon rata KPJ, odnosno Savez komunista Jugoslavije, kojem je Tito bio na čelu, preuzeo je ideološku vlast u zemlji, a on je postao doživotni predsjednik s izvršnom vlašću u rukama. Trebalo je industrijalizirati jednu pretežno poljoprivrednu zemlju, izgraditi infrastrukturu usporedno s državnim poretkom, koji je još bio u beta fazi. Staljinu se nije svidjelo što se prtlja tamo po nekoj zemlji na brdovitom Balkanu, a Titu se nije svidjelo što se Staljin petlja u njegove poslove. Dobro je vidio 30-ih u Moskvi kako s metkom u potiljku završavaju oni koji se protive 'velikom vođi'. Krajem 40-ih zemlji je prijetila sovjetska invazija, oni komunisti koji su se izjašnjavali kao pristalice Staljina izbačeni su iz Partije, a za najgorljivije je otvoren zatvor na Golom otoku. arti-201005030709006 Kasnije je to mjesto postalo zloglasno zbog toga što su u njega smještani i oni koji bi pričali viceve o ustavno-pravnom poretku, te oni koji bi pijani nakon ponoći preglasno zapjevali Ustani bane. No, u tom trenutku to je bilo odgovor na prijetnju da Jugoslavija postane teška diktatura. Stvar se smirila, a Tito je vidio kako može balansirati između Istoka i Zapada, te je pretvorio zemlju u jednu prilično liberalnu diktaturu, u kojoj, doduše, nije bilo političkih sloboda i u kojoj ste mogli završiti u zatvoru, ili čak biti ubijeni ako je režim smatrao da ste opasni. Što je, opet, karakteristično ponašanje svakog režima uvjerenog da sredstvo opravdava cilj i da ga nitko zbog toga neće progoniti, pa makar se nazivao i demokratskim. Slobode izražavanja su u toj zemlji bile ograničene, ali u njoj ste mogli kupiti novi ford, jednog dana i traperice, a na kraju i prvi album The Clasha. Čak se u šezdesetima slušao i svirao rock'n'roll! A nitko vas nije sprečavao ako ste željeli otići raditi, naprimjer, u Njemačku.
Tito je postao viđena politička ličnost u međunarodnim političkim krugovima nakon što je 1961. godine u Beogradu s Nehruom i Nasserom osnovao Pokret nesvrstanih. Negdje je u svojim bijelim odijelima nesumnjivo izazivao podsmijeh, ali nema sumnje kako se za njega i zemlju znalo na svim kontinentima. To mu je omogućilo i zaduživanje u kapitalističkim zemljama, koje je, pak, omogućilo funkcioniranje socijalističke države. Mudar, ne pretjerano publiciran potez koji je omogućio razvoj zemlje, pristojan standard svima, te socijalnu državu u kojoj su svačije potrebe bile namirene i nije bilo siromašnih, jer većina je imala rođake koji su radili u inozemstvu. Tito je uspio zadovoljiti većinu ljudi izbjegavajući borbu s najvećim problemima koji muče ove prostore. Taktiku izbjegavanja naučio je za ratnih godina, a nacionalizme i međusobnu netrpeljivost pokušao je riješiti jedino laganom decentralizacijom i pisanjem novog federalnog Ustava 1974. Nadao se da će se veliki problemi riješiti kada se riješi i globalno-politička situacija. Tako je, opet, bilo za rata, a Tito je vladao u vremena dok zemlje Trećeg svijeta nisu bile robovi velike cijene nafte, te kredita MMF-a i Svjetske banke. Moglo se poslovati i ako niste bili bogati, klijenti bi vam bili Irak, Zimbabve, Libija, Indija, Sirija, Kuba ili neko drugo mjesto u kome je Maršal bio rado viđen gost i koje je još bilo optimistično u vezi sa svojom budućnošću, baš kao i Jugoslavija.
No, to nije spriječilo narode i narodnosti da se 10 godina nakon njegove smrti počnu rastavljati u krvavom ludilu, koje je milijune ljudi učinilo trajno nesretnima. Kako ne bi, recimo, stanovnici Bosne i Hercegovine govorili da je za Tita bilo bolje? Tko se u toj državi može nadati nečemu dobrome? Ima li posla na Kosovu? Koju perspektivu vide Makedonci? Što mogu Crnogorci kada im rasprodaju cijelu obalu? Hoće li Srbija ikada izaći iz svojih kriza? Slovenci su sada malen dio jedne velike Unije i hoće li imati dovoljno prilika sami odlučivati o svojoj sudbini? A Hrvatska? Blago onima koji se ne sjećaju kada su postojala socijalna prava, kada ljudi nisu mogli izgubiti posao zato što je netko odlučio rasprodati cijelu firmu i zaraditi par milijunčića. Kada se visoko školstvo nije moralo plaćati i kada nije postojala participacija u zdravstvu. Najvažnije, kada ste sa svojom plaćom mogli kupiti sve ono što treba vama i vašoj obitelji, dobiti stan od države, a usput dignuti kredit i izgraditi vikendicu na moru. Ne zvuči puno, ali to samo pokazuje koliko sada imamo malo. Na pitanje je li za vrijeme Tita bilo bolje, odgovor glasi: Možete se kladiti u to. Na pitanje treba li žaliti za njim: Ne, treba samo žaliti što smo nakon njega dopustili gorima da vladaju, a oni su upropastili ono malo što smo zahvaljujući njemu imali.
Prethodni članci:
arti-201003280084006 arti-201002240349006
