Veliku pažnju domaće javnosti izazvala je vijest kako je Kina spremna investirati čak 13 milijardi eura u Hrvatsku. U Pekingu danas počinje investicijski forum u organizaciji Međunarodnog centra za prijenos i promociju solarne tehnologije (UNIDO-ISEC), UN-ove organizacije za industrijski razvoj kojoj je trenutno na čelu Kina. U središtu tog foruma bit će Hrvatska, odnosno 13 milijardi eura namijenjenih Hrvatskoj koji u različitim fondovima čekaju već dva desetljeća da budu aktivirani.
Dodatni značaj forumu daj i sudjelovanje hrvatskog premijera AndrejaPlenkovića koji je na Daleki istok otputovao s ambicioznim ciljem jačanja gospodarskih i političkih odnosa s Kinom.
Susret hrvatske i kineske delegacije
Kako su prethodnih dana javljali pojedini hrvatski mediji, Kinezi su zainteresirani za naša brodogradilišta, nacionalni stadion, snimanje filmova, a kao što je poznato gradit će i Pelješki most.
S obzirom da se radi o astronomskoj svoti od otprilike 96 milijardi kuna, postavljaju se logična pitanja je li Hrvatska uopće spremna na priljev tako ogromnog kapitala te kako na eventualnu suradnju s najmnogoljudnijom zemljom na svijetu gleda Europska unija.
Novi put svile
Ekonomski stručnjak LjuboJurčić upozorava da u ovom slučaju imamo u igri više perspektiva koje se uvelike razlikuju. "Za jednu Kinu je i čitava Europa malena, kamoli posttranzicijska Hrvatska. Ali ni ta Europa nema zajednički stav prema Kini. Sjećate li se kad su se Grčka i Mađarska izuzele od prijedloga EU-ove kritike Kine zbog ljudskih prava", podsjeća Jurčić u razgovoru za Deutsche Welle.
Jasno, u prvom su planu bili veliki poslovi koje su te dvije države imale s Kinom. Jurčić uvjerava da se tako ponašaju sve države članice Europske unije, dok Kinu krasi školski primjer geoekonomskog postupanja - ostvarivanja političkog proboja ekonomskim sredstvima.
"Iza toga stoji Novi put svile, najveći povijesni projekt Kine, ali to znači i kontekst suparništva između nje i Amerike. Ujedno i njihovo nadmetanje za Europu. Kina se u tome koristi geoekonomikom, a Sjedinjene Države više geopolitikom, odnosno vojnom silom", objašnjava Jurčić.
Ljubo Jurčić
Ovaj profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu poručuje i da je najveći hrvatski problem nespremnost za sustavni prihvat investicija.
"Kinezi bi tu pristali na puno toga, no trebali bismo imati vlastitu razvojnu strategiju. Ako pak uđemo u suradnju tolikog obima, možda ćemo ubilježiti neke kratkoročne koristi, pa se dugoročno uvaliti u opasnu situaciju. Teško bi bilo i očekivati da će Peking, udaljen 10 tisuća kilometara, misliti primarno na nas", kaže Jurčić koji smatra da se upravo zato Hrvatska ne bi trebala previše zamarati reakcijama Bruxellesa ili Berlina.
'Od suradnje s Kinom ne treba bježati'
Osim što Kinu karakterizira dugoročno promišljanje i planiranje u rasponu od nekoliko desetljeća, vanjskopolitički analitičar TomislavJakić upozorava da ne treba iz vida ispustiti činjenicu da Kina u prvom planu ima svoje vlastite interese.
"Ali, to nikako ne znači da od suradnje s Kinom treba bježati. Dapače, i mala zemlja poput Hrvatske može s jedne strane biti zanimljiva golemoj Kini, ali s druge strane može u prihvaćanju kineskih investicija naći način realiziranja i zadovoljavanja i svojih interesa", kaže Jakić.
Tomislav Jakić
On ključ uspješne suradnje vidi u pronalaženju i održavanju balansa između kineskih i vlastitih interesa.
"Pri tome ne treba nasjedati na floskule tipa: Hrvatska je članica EU-a, i ako već prihvaća nečije investicije, onda to mogu biti samo europske. Niti mogu, niti moraju. Hrvatska u svojim odnosima sa svijetom, u svim područjima, jednostavno mora polaziti od ključnoga načela pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa", pojašnjava Jakić za DW.
