O prva dva dana naše avanture u Teheranu, možete pročitati OVDJE.
Treći dan službenog puta u Teheran bio je rezerviran za veliki politički događaj. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sastaje se s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem.
Goran Latković
Raspored protokola, koji je podložan promjenama, dobili smo nekoliko dana prije puta i ravnali smo se po njemu, jer druge obavijesti nismo dobivali. Na ulasku u autobus vozaču smo rekli da moramo u predsjedničku palaču. Nakon dva sata vožnje, shvatili smo da ni sam vozač nije siguran gdje nas vozi, pa nas je iskrcao negdje usred grada i rekao: Next street, go left. I tako smo krenuli pješice, usput pitali ljude gdje je palača, a oni su nam objašnjavali rukama i nogama.
Kad smo je ugledali, shvatili smo da se naš vozač baš ondje okrenuo i otišao tri bloka dalje sretni pomislili: Našim je mukama kraj. No, muke su tek počele. Prvi vojnik rekao nam je da kasnimo, pa smo ga zamolili da nas uvede u novinarsku sobu gdje ćemo snimiti samo izjave dvoje predsjednika. Odveo nas je u neku čekaonicu u drugoj zgradi koja nalikuje onoj u zagrebačkoj Poreznoj upravi. Tamo smo čekali dobrih pola sata, a u međuvremenu se dopisivali s Predsjedničinim protokolom i tako shvatili da se nalazimo na potpuno krivoj adresi.
Teheran
Goran Latković
Tad kreću panika i stres. Iz Protokola stiže uputa: Krenite taksijem na drugu stranu grada. Nakon skoro sat vremena borbe s Protokolom, Josipom i iranskom vojskom, uspjeli smo naručiti taksi. Krenuli smo na putovanje u nepoznato. Nas petorica u oronulom taksiju, koji kao da je opran benzinom, a živa se diže na 37 stupnjeva. Naš taksist nije znao gdje vozi, pa je pratio kolegu ispred nas. Sve bi to bilo dobro da promet u Teheranu nije sinonim za kaos.
Tri automobila u dva prometna traka, žmigavce ne koriste, kad skreću, poput biciklista, jednostavno pokazuju rukama – na cesti doslovno vlada zakon jačeg, hrabrijeg i bržeg. Usred tog kaosa stiže prijateljeva poruka: Lokacija? Jedino što znam glasi: Na ulici, u taksiju. No, kolega koji je već prije bio u Teheranu shvatio je da smo u najdužoj ulici u gradu. Dodao sam to u poruku, a naš Josip rječito odgovara: Valiasr. Svi naši strahovi su nestali, znali smo odmah gdje smo, NOT!
Teheran
Goran Latković
Sad još samo treba ući u predsjedničku palaču. Kaže prijatelj: Javi se Rezi, uvest će vas unutra i pomoći vam. Zovemo Rezu koji polusnen mumlja: Ja nemam pojma da dolazite, a danas ionako ne radim. Mokri i slijepljeni nakon sat i pol krstarenja taksijem kroz Teheran jedva čekamo izići i krenuti raditi. Ljutiti upadamo u predsjedničku palaču i žalimo se našem protokolu koji nam na svojim papirima pokazuje ime palače. Mi ih, naravno, nismo dobili.
Glasnogovornik Predsjednice kasnije nam pojašnjava kako palača nema adresu i kako svi ovdje znaju gdje je palača, jedna od nekoliko koliko ih Rohani ima u gradu. Ostavili smo se rasprave jer više nije imalo smisla trošiti riječi.
Teheran
Goran Latković
Sad već stvarno voljenog Josipa sreli smo nešto kasnije u gospodarskoj komori kad nas je počastio nevjerojatnom rečenicom: Tko vam je kriv kad ste nesposobni. Umorni i nesposobni sjedamo u taksi i krećemo prema PRESS TV-u, odakle se javljamo uživo i šaljemo materijale u Zagreb. Tamo me pitaju hoću li gostovati na iranskoj televiziji. Dvoumim se, čekam dozvolu iz Zagreba, pristanem i onda mi otkažu.
Da nisam novinar, ne bih shvatio, ali karma se izgleda stvarno vraća, jer sam i sam nekoliko puta dogovarao pa otkazivao zbog više sile. Nije mi preostajalo ništa drugo nego fotografirati se pokraj televizora na kojem se prikazuje emisija u kojoj sam ja trebao gostovati, ali eto neki blagoglagoljivi gost oteo mi je minutažu. Ne moram ni spominjati kolika sam inspiracija bio kolegama za zbijanje razno-raznih šala. Ali, nakon taksija i potrage za palačom, to je stvarno sitnica!
Goran Latković
Goran Latković
Vjerojatno se neki pitaju jesmo li uspjeli što pojesti u međuvremenu. Jesmo. Iranski kebab, gdje god da smo došli, on bi nas čekao na stolu. Pločica mljevene janjetine s roštilja posuta tonom suhe riže sa šafranom i sezonska salata. Prvi put. Drugi put. Treći put. I još pokoji put. Više nikada ne želim čuti za iranski kebab!
Teheran
Goran Latković
Četvrti dan već smo bili na putu prema Zagrebu. Prijatelja Mostafu s faksa, koji živi u Teheranu, nisam uspio vidjeti, pa ću se svakako morati vratiti. Do tad ću Iran pamtiti po gužvama, vrućini, stresu, prijatelju Josipu, ali po divnim ljudima, kolegi snimatelju Lutvi, kolegama s ostalih hrvatskih televizija televizija, glasnogovornici Hrvatske gospodarske komore bez koje bismo bili izgubljeni. Neću zaboraviti ni gostoljubivost i ljubaznost Iranaca kakvu još nigdje nisam doživio.
Obogaćen ovim kratkim, ali poučnim iskustvom, u Hrvatskoj se više nikada neću živcirati zbog gužvi u prometu. A Josipu Teheranskom šaljem pozdrave gdje god bio. Čak razmišljam da ga pretplatim na sat i pol vožnje u onom istom taksiju ušuškanom u svih onih mojih 20 kilograma garderobe s početka priče. Onako, umjesto da mu kažem hvala.
