Ivo Šegota, 36-godišnji molekularni biolog (na slici) i Mladen Kožić, 38-godišnji sociolog-istraživač tržišta u životnom su partnerstvu od 2015. godine i jedan su od tri istospolna para u Hrvatskoj koji su se prijavili za udomljavanje djece. Međutim, odbijeni su uz obrazloženje da Zakon o udomiteljstvu ne prepoznaje istospolne parove kao obitelj, iako po Zakonu o životnom partnerstvu oni jesu obitelj, piše Novi list.
Nakon što su prije otprilike godinu dana dobili odbijenicu Centra za socijalnu skrb, a potom im je Ministarstvo za demografiju i obitelj odbilo žalbu, odlučili su obratiti se Upravnom sudu i tužiti državu zbog diskriminacije na temelju seksualne orijentacije kod izdavanja dozvole za obavljanje udomiteljstva.
"Na Upravni sud smo išli ne zato što nam je cilj tužiti se s državom, i ulaziti u duge, emocionalno i financijski iscrpljujuće sporove, nego zato što je to bio jedini daljnji pravni lijek". kažu.
"U Centru su bili presretni kad smo se pojavili"
Njihova je želja da udome romsku djecu bilo koje dobi, braću, sestre, pa i one s lakšim zdravstvenim problemima i poteškoćama. Mladi su, obrazovani i financijski situirani te su, s te strane, idealni udomitelji kakve država u novom zakonu traži. No, sprečava ih to što su u istospolnom životnom partnerstvu. Zakonski je paradoks u tome da bi svaki od njih dvojice, da nisu u životnom partnerstvu, zasebno mogao postati udomiteljem, jer je udomiteljstvo samcima dozvoljeno. Tada ih nitko ne bi smio pitati za spolnu orijentaciju i sve bi prošlo nezapaženo, no budući da su vjenčani i da se to vidi u dokumentima, nisu podobni kao udomitelji - piše Novi list.
Ivo i Mladen kažu kako su njihovi roditelji i ostala rodbina, poslodavci i prijatelji upoznati s činjenicom da su vjenčani par, i nitko nikad oko toga nije stvarao problem. U Centar za socijalnu skrb došli su ističući da su spremni udomiti teško udomljivo dijete, odnosno djecu romske etničke pripadnosti, ili djecu s blažim zdravstvenim problemima.
"Zato su u Centru bili presretni kad smo se pojavili, i krenula je evaluacija. Prikupili smo sve što se od nas tražilo – potvrde o nekažnjavanju, liječničku potvrdu, iznos plaće, potvrdu o posjedovanju nekretnine, sve. Nakon toga je uslijedilo psihosocijalno testiranje, motivacijski razgovor, test roditeljskih vještina, test osobnosti – sve smo polagali, i sve položili. Stručne službe su s nama bile jako zadovoljne, dobili smo pozitivne povratne informacije, a onda je proces – stao. Uslijedio je hladan tuš – odbijeni smo jer smo u životnom partnerstvu", kažu.
"Bez ikakvog objašnjenja odbili su nam žalbu"
Još uvijek im je nejasno zbog čega su uopće bili primljeni u proces, ako država smatra da nisu podobni udomitelji.
"Odbijeni smo jednakim "dekretom", očito s vrha. Na našu je žalbu Ministarstvo za demografiju potvrdilo negativnu odluku Centra, u kojoj nije bilo nikakvog objašnjenja, osim da ne možemo pristupiti udomiteljstvu jer smo u životnom partnerstvu, što u prijevodu znači - ne možete, zbog seksualne orijentacije", kazao je Ivo Šegota za Novi list.
Dosad su u Hrvatskoj registrirana samo 262 životna partnerstva, ali ne žele svi imati djecu i biti udomitelji. Uostalom, kao ni svi heteroseksualni parovi. Osim toga, dio istospolnih parova već ima djecu, biološku ili onu koju su udomili ili posvojili kao samci. Mladen Kožić smatra da država vjerojatno ne želi prolaziti svjetonazorsku i političku "muku" oko zakona zbog tri para koja su se dosad prijavila pa i u tome treba tražiti razlog odbijenice koju su on i njegov životni partner dobili. Također ističu kako je udomiteljstvo istospolnim parovima dozvoljeno u 22 europske države te da je u Njemačkoj to legalizirala demokršćanska vlada.
"Ne treba, dakle, za ovo čekati neke nove progresivne vlade, nego shvatiti da je u pitanju civilizacijski doseg oko kojeg bi trebao postojati konsenzus", kažu njih dvojica ustrajni u pravnoj bitci.
Isključeni čak i iz srodničkog udomljavanja
Jasna Ćurković Kelava, dugogodišnja ravnateljica Dječjeg doma u Nazorovoj u Zagrebu za Novi list je kazala kako osobno smatra da spolna orijentacija ne bi smjela biti preprekom za udomljavanje djece i kvalitetnu skrb o njima.
"Naravno, uz preduvjet da nije povezana s pedofilijom, nasiljem i drugim nastranostima, što se odnosi i na homo, i na heteroseksualne osobe. Najvažnije je da osobe koje skrbe o djetetu, tom djetetu omoguće i sigurno okruženje, ljubav, posvećenost rješavanju njegovih problema - kako bi ono moglo realizirati sve svoje potrebe i razviti privrženost, osjećaj pripadanja i prihvaćenosti, vlastite sklonosti", smatra Ćurković Kelava.
Ivan Zidarević iz Europske civilne inicijative upozorava, pak, na još jedan paradoks Zakona o udomljavanju. Riječ je o srodničkom udomiteljstvu, koje ne mora značiti samo udomljavanje djece-srodnika nego i starijih osoba. Ako se usvoji ovakav zakon, kaže on, bilo tko tko je u životnom partnerstvu, ne bi mogao udomiti sestru, brata, baku, djeda, ujaka... Zakon, naime, predviđa tri vrste udomljavanja – tradicionalno, udomiteljstvo kao profesiju, i srodničko udomljavanje. Ako, primjerice, svoju nećakinju ili nećaka koji su ostali bez roditelja žele udomiti ujak, ili teta, mamina odnosno tatina sestra, koji o njima žele brinuti, a u životnom su partnerstvu s osobom istoga spola, to neće moći pa će dijete završiti u ustanovi ili nekoj drugoj udomiteljskoj obitelji. Ako je gej samac, tada će kao rođak moći postati udomiteljem.
"To je aktivna politika stvaranja državljana s više, ili manje prava. Zbog toga ću, bude li usvojen ovaj zakon, podnijeti prijedlog za ocjenu njegove ustavnosti", kazao je Zidarević za Novi list.
