Rođen je 1992. godine, rodila ga je tada 16-godišnja djevojka s lakšom mentalnom retardacijom koju je silovao muškarac čije ime nikad nikome nije otkrila niti je prijavila zločin. Tek kad joj je počeo rasti trbuh saznala je da je trudna.
'Mama je živjela u malom selu s roditeljima i sestrom. Morala je imati skrbnika jer je bila lišena poslovne sposobnosti. Teško se i izražavala te nije puno toga razumjela. To se otkrilo u četvrtome mjesecu trudnoće. Kako je dijete plod silovanja, obitelj je inzistirala na pobačaju. No majka je liječnike u bolnici preklinjala da ga ne obave. Uspjela je iznijeti trudnoću i roditi me, no iako me nije htjela ostaviti, Centar za socijalnu skrb uzeo me je nakon rođenja i odnio u dom. Nisu dopustili da mi skrbnik bude netko od obitelji, a mama za to nije bila sposobna', koji je sve saznao 18 godina kasnije, piše 24sata.
Majka ga nije smjela posjećivati
U osječkom Domu za nezbrinutu djecu bio je dvije godine i ondje ga je redovito posjećivala teta. Njegova majka to pak nije smjela.
'Dopustili su da odem k majci na drugi rođendan, a onda su me dali na posvojenje. Dobio sam novu obitelj i identitet te me nitko od biološke obitelji više nije viđao', ispričao je Krešimir koji je cijelo to vrijeme osjećao da ga nova obitelj ne voli te da tamo ne pripada.
Kada je navršio 18 godina oni su mu kazali da je posvojen. Tada je odlučio potražiti majku.
'Dugo sam skupljao hrabrost za to. Bojao sam se i svoje i njihove reakcije. Nisam znao ni je li mi majka živa, gdje je, hoće li me ta obitelj htjeti uopće primiti i saslušati. Našao sam kontakt na internetu, nazvao sam i javila se teta. Isprva sam bio oprezan s pitanjima, no kad sam joj rekao da sam ja sin njezine sestre, rasplakala se. Već idući dan bio sam u vlaku i putovao prema njima', prisjetio se.
Na kolodvoru ga je sačekala teta.
'Šutke smo plakali'
'Sišao sam s vlaka i čim me je ugledala rekla je: ‘Isti si mama’. Čvrsto me zagrlila i već sam se tad osjećao kao kod kuće. Mama me očekivala, donekle spremna. No ne možeš biti spreman na takav susret. Zagrlili smo se i plakali, šutke, činilo se kao čitavu vječnost. Rekla je da me voli svih tih 20 godina otkako me nema, jednako kao da sam pored nje. Vjerovala je da ću je potražiti kad-tad i tad sam znao da sam ispravno postupio. Ispričala mi je sve o svojem životu prije i poslije mene, ispričao sam i ja njoj svoj.
Oboje smo trpjeli i patili, svatko u svojem kutu svijeta. A zašto? I danas se to pitam', kaže mladić koji je samostalno počeo živjeti već s 18 godina.
Preselio se u Zagreb, pronašao posao i sada živi u metropoli. I dalje se čuje s posvojiteljima, ali i s majkom koja je u domu za starije osobe s posebnim potrebama jer teta o njoj više nije mogla brinuti.
Ne želi upoznati oca
'Mama i ja koristimo svaku priliku da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Ništa joj ne zamjeram, štoviše, divim joj se na hrabrosti što je uspjela ostati jaka u tako teškim trenucima. Nikad mi nije htjela reći tko mi je otac, taj muškarac koji ju je silovao. Rekla je da ne može o tome razgovarati jer joj je to jako bolna rana. Stekao sam dojam da je to netko koga je ona tad dobro poznavala, možda čak i bojala. Njega zapravo ne želim ni upoznati', iskreno je rekao.
Krešimir je htio preuzeti skrb nad majkom, no administrativno je to bilo nemoguće jer mora prvo dokazati da je on njezin sin, uzeti njezino prezime, odreći se posvojitelja te zatim dokazati da je sposoban skrbnik.
'Možda bih to i realizirao da nisam obolio od tumora limfnih čvorova koje sam operirao, potom išao na kemoterapije i sad sam u fazi oporavka', rekao je 25-godišnjak koji i dalje ne dozvoljava da majka sazna da je bio teško bolestan.
