Oni koji su nedavno trebali majstora, osobito oni koji su renovirali ili uređivali stan, znaju koliko je dobar majstor zlata vrijedan. Njegove ruke, znanje i vještine ono su što svakom čovjeku treba, no kako to obično biva, ponekad prekasno vidimo koliko nas malo živaca košta uistinu dobar majstor. Upravo takvom majstoru nam nije žao ni platiti veću cifru jer znamo da će njegovih ruku djelo trajati dugo. Jedan takav majstor je i zagrebački parketar Roman Antić (70) te ujedno predsjednik Udruge podopolagača-parketara Hrvatske.
"Iskreno, bio sam fakinčić i sredinom 60-ih dospio sam u Odgojno-popravni dom u Klinča Selu. I tamo sam izučio parketarski zanat. Bilo nas je tada tamo stotinjak i mogao si postati bravar, stolar, parketar, drvotokar, tapetar, soboslikar, pekar ili radiomehaničar. Nitko me nije pitao što bih želio biti, već mi je rečeno da idem u parketare jer je tamo bilo slobodnog mjesta. Nisam se bunio, zavolio sam drvo. Pune tri godine učio sam posao. Dopodne je bila praksa s majstorima, popodne škola, teorija sa strukovnim profesorima. Majstori su bili strogi, no zahvaljujući njima, dobro sam naučio svoj zanat pa sam nakon tri godine iz škole i iz doma izašao kao 'majstor stolar-parketar'. Uslijedile su godine stjecanja iskustva u Drvoradu, a onda u zanatskoj zadruzi 'Za plastiku', koja se bavila podopolagačkim radovima. Tamo sam proveo više od 20 godina i s vremenom sam čak postao i v.d. direktor", ispričao je ovaj majstor za Večernji list.
Najteže i najljepše u poslu
Tvrtku koju je spomenuo, Roman je zbog odlaska u mirovinu morao administrativno zatvoriti nakon 22 godine. No, nakon mirovine, Roman ne miruje nego i dan danas radi kada netko zatraži njegove usluge. Ovaj 70-godišnji majstor prepričava što je najteže u njegovu poslu.
"Najteže je što cijeli život radite na koljenima. Nekad je bilo teško i zbog udisanja prašine pri brušenju, isparavanja ljepila i laka. Prije nije bilo ekoloških ljepila i lakova, već onih poliuretanskih. Zbog njihova štetnog sastava bila je obveza da se svaki dan pije litra mlijeka kako bi se neutralizirao taj štetni učinak. A najljepše je u mom poslu kada predate gotov, postavljen, izbrušen i polakiran parket i kada su investitori zadovoljni izvedenim radovima", govori parketar Večernjem listu te uspoređuje prijašnja i sadašnja vremena, trendove i prohtjeve.
Promjena trendova
"Prije sam mogao nekome donijeti uzorke triju vrsta parketa da se odluči koji će, a danas bih trebao donijeti cijeli dućan. Zbog te veće palete proizvoda promijenili su se i trendovi. Danas se najmanje postavlja onaj klasični parket od hrasta, jasena, bukve ili oraha, a prednjače višeslojni parketi i laminati. Ipak, parket od hrasta bio je i ostao svjetski trend", prepričava parketar Roman.
Parketar za Večernji otkriva da je Hrvatska treća zemlja u svijetu po proizvodnji parketa. Kada se govori o trendovima u postavljanju parketa, Roman navodi da je smjer slaganja u obliku riblje kosti i dalje u trendu. No, danas su popularni i brodski pod te dubrovački i francuski vez. Parketar govori da su ljudi prije bili razumniji jer danas svi hoće da je posao odmah gotov.
"Sad zgrade niknu za tren i vlaga ostane zarobljena u zidovima i podlozi. To je smrt za parket. Mokre glazure nekad su se sušile prirodnim putem, jedan centimetar jedan tjedan", otkriva majstor parketarskog zanata.
Propuh najbolji za sušenje
"Danas postoje isušivači, oni ubrzaju stvar, no vlaga ipak nije do kraja izvučena. Stari kažu – pršut i šunka suše se na propuhu, a ne uz ventilator. To vam vrijedi i za parket. Znao sam i odbiti posao zbog vlažne podloge jer je investitor inzistirao da se na nju stavi parket, a meni uzanca posla ne dopušta da tako radim. Zbog toga sam izgubio dosta poslova, no nije mi žao. Miran san je najvažniji. Puno je vrsnih parketara otišlo iz zemlje pa mi koji smo ostali zato moramo i odbijati poslove jer ne stignemo sve napraviti", kaže Roman Antić.
Ovaj 70-godišnji majstor kaže da 80 posto parketara u Hrvatskoj nije završilo taj zanat. Unatoč tome, oni se vrlo lako primaju parketarskih stolova. Iako je ovaj posao unosan, mladi nemaju interesa da jednog dana postanu parketari. S druge strane, Roman zaključuje da je svojim poslom zadovoljan te da ga s voljom i ponosom obavlja i danas.
