Većina će za to okriviti krizu zbog koje su mladi ovisni o pomoći roditelja, pa čak i djedova i baka. Neki pak tvrde kako su mlađe generacije razmažene, dok ima i onih koji razlog traže u neusklađeonsti tradicionalnog načina stanovanja sa produženim djetinjstvom i kasnijim ulaskom u brak. Ilustracije radi, europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. rođendana iznosi 47.9 posto.
Trgovkinja Iva ima 22 godine i živi u Lici. Da je rođena u Finskoj, vjerojatno bi nakon posla dolazila u socijalni stan, dok bi roditelje viđala na nedjeljnim ručkovima. Ovako živi s majkom, dvoje mlađe braće te ocem, umirovljenim veteranom. Dijele stan od 70 kvadrata u kojem su nekada živjeli njezini djed i baka.
'Otići ću kad se udam'
'Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet', objasnila je i priznala da se u ovoj fazi života želi tek zabavljati, izlaziti i u slobodno vrijeme baviti hobijima.
Kako je kazala za Deutsche Welle, veći dio dana je izvan kuće, a većinu poslova obavlja njezina majka. No, tvrdi, i ona sve više sudjeluje. Kaže da će se odseliti kad se uda.
Deset godina stariji Luka iz Zagreba već neko vrijeme razmišlja kako napustiti roditeljski dom. Još od vremena kada je upisao Filozofski fakultet i pomalo zavidio kolegama iz drugih mjesta i gradova, a koji su u Zagrebu živjeli bez roditeljskog nadzora, priznaje. To mu je uspjelo kad je dobio ugovor za stalni radni odnos i redovitu plaću. Tada je iznajmio stan u koji se uselio s djevojkom, no idila je trajala tek godinu dana.
Poslodavac je propao, Luka ostao bez prihoda, a djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život pa su oboje odlučili otkazati stan i vratiti se svatko svojim roditeljima.
'Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti', rekao je Luka i priznao da se osjeća kao luzer. Novi posao uspio je pronaći, no ne usudi se ponovno odseliti. Osim toga, veza s djevojkom je također propala.
Nužnost ili linija manjeg otpora?
Je li mladima s roditeljima dobro ili je zajedničko stanovanje nužnost objasnio je Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu.
On tvrdi da su pokazatelji još gori u dobnoj skupini od 25 do 29 godina. Čak 83.8 posto njih još živi s roditeljima.
'Od 2000. do 2013. godine primjetan je trend rasta stope onih koji žive s roditeljima. U skupini i žena i muškaraca porast iznosi 0.7 posto. To je značajno', rekao je Pandžić i dodao da razloge za selidbu ili ostanak treba tražiti na više strana.
Često su tu strukturni razlozi.
'To su uvjeti vezani za financije samog pojedinca. Kulturološki dio se poopćava na razinu Europske unije po određenim režimima ili tipovima. Klasteri zemalja sjeverne i zapadne Europe se obično suprotstavljaju istočnoj i južnoj Europi. U sjevernoj i zapadnoj Europi mladi puno brže izlaze iz roditeljskog doma. Južne i istočne zemlje, pogotovo tranzicijske, imaju drugačiju kulturu stanovanja. Riječ je o više-generacijskom stanovanju gdje se u jednom stambenom objektu nađu i tri generacije. U zapadnoj i sjevernoj Europi je to nepojmljivo', kaže Pandžić.
Najveći problem je stambeno pitanje
Stambeno pitanje najveći je problem kad se radi o odluci odlaska iz roditeljskog doma. Ivana s početka priče čeka rješenje tog pitanja, a dotad namjerava ostati s roditeljima. Luka se vratio kada više nije mogao plaćati stan.
To su, kaže Pandžić, tipične hrvatske priče.
'Ne mogu biti potpuno siguran, ali očigledno je da se u Ivaninom slučaju radi o katoličkoj tradicionalnoj privrženosti obiteljskom domu, a vezan je uz predodžbu patrijarhata. Drugi primjer je indikativan, ne samo za Hrvatsku, već i za razvijenije zapadne europske države. Ukoliko se, privatizacijom ili na drugi način, smanji fond socijalnog stanovanja, to se može povezati s vraćanjem u obiteljski dom. Riječ je o strukturalnom razlogu koji se ne može povezati s nostalgijom za roditeljskim domom', rekao je Pandžić.
Ima li rješenja ovog problema na vidiku?
'Ne postoji jedan recept. li ako imamo u vidu dosege socijalnog stanovanja u skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama, kojima bi trebali barem težiti, ako ih već ne možemo doseći u nekim standardima, potrebno je razvijati sektor socijalnog stanovanja. On u hrvatskoj de facto ne postoji. Tako bi se mogao premostiti jaz između stanovanja u obiteljskom domu i stanovanja u vlasništvu. Ne govorim o tome da mladi provode cijeli život u socijalnom stanu, već bi on trebao služiti kao razvojni imperativ napredovanja cijele zemlje', zaključio je Pandžić.
