Nakon Iggyja i Monkeysa, trolist fantastičnih koncerata ove su godine zaokružili Editors, indie-rock mračnjaci koji su na istom mjestu svirali i 2009., te u međuvremenu od sljedbenika Iana Curtisa prerasli u sastav gotovo pa stadionskih razmjera. Joy Division, Echo & The Bunnymen i ostatak engleske post-punk scene još uvijek predstavljaju nepresušno vrelo inspiracije skupini Toma Smitha, povremeno čak i do razine slabašno zamaskiranog plagiranja, no svoj zvuk na posljednjim su albumima proširili „gitarom većom od života“ u tradiciji The Edgea iz U2 i refrenima čije se grandioznosti ne bi posramili ni Arcade Fire.
Čekanje do njihovog nastupa mogli ste prikratiti na World Stageu, gdje smo konačno mogli pogledati i nešto zanimljivije od opskurnih Islanđana, Danaca ili bezbroj puta prožvakanih regionalnih „veličina“. Riječ je o francuskoj skupini Team Ghost koja je uspješno plovila uzburkanim morem neopsihodelije i noisea, povremeno prekidanim savršeno pogođenim uletima samplera. U njihovoj glazbi čuju se odjeci čak i velikana poput Slowdive, My Bloody Valentine i Jesus & Mary Chain, iako su mnogo bolji kao svemirskim improvizacijama skloni instrumentalisti nego kao skladatelji.
Razočarenje večeri svakako su bili Basement Jaxx, koji su, baš poput Billyja Idola i Jamiroquaija proteklih godina, u Zagreb stigli s (pre)velikim zakašnjenjem, u trenutku kada su interesantni albumi i singlovi daleko iza njih. Njihov set kombinirao je elektroniku sa živim instrumentima, dvije debeljuškaste crnkinje za mikrofonom također se nisu štedjele, ali taj afrobeat/soul/calypso bučkuriš u konačnici nije ostavio baš ništa vrijedno pamćenja.
Zahvaljujući tome, stigao sam pogledati i Gatuzo, zagrebački garage-rock tandem koji je na World Stageu odradio žestokih 45 minuta, baziranih na nadolazećem albumu najavljenom fantastičnim singlom „Oni govore“. Dobar bend kao stvoren za pozornice malih, zadimljenih klubova.
Svima koji se sjećaju INmusica otprije četiri-pet godina jasno je koliko se festival u međuvremenu pokvario. Novi bendovi Jarun već neko vrijeme zaobilaze u širokom luku, a većina ovogodišnjih headlinera na istom su mjestu već imali prilike nastupiti. Nadalje, nekad su izvođači poput Lily Allen i Sons & Daughters svirali u popodnevnim terminima, dok danas na Otoku hrvatske mladeži u osnovi nemate što tražiti prije 21-22 sata. Samim time, vrijeme kada ste morali birati hoćete li propustiti Sonic Youth ili New York Dollse iz današnje perspektive stvarno djeluje kao znanstvena fantastika.
