Ovo mantranje o investicijama toliko je uzelo maha u Hrvata da se s državne spustilo i na lokalnu razinu, pa nas je svaki kandidat za općinskog vijećnika, gradonačelnika, seoskog poglavara, uvjeravao da daje i da će tek dati najbolje od sebe kako bi u svom kraju stvorio tu čuvenu pozitivnu investicijsku klimu. Slušam tako jednog HDZ-ovog lolaša na lokalnoj televiziji, dvadeset godina nije izgubio izbore u svom kraju, kune se da svih tih dvadeset godina radi na investicijskoj klimi u svojoj općini i evo samo što nije... Sve će napraviti za investitora, dat će mu zemljište, napraviti infrastrukturu, častit ga janjetinom, što god treba, samo da dođe i zaposli mu jedno iljadu, iljadu i po ljudi, čime bi svi problemi njegova kraja nestali jednom zasvagda, a on se upisao u povijest.
Uspjeh Srbije
Da bi se privukli investitori, tvrde naši gospodarstvenici, potrebno je sljedeće: smanjiti birokraciju, fleksibilizirati tržište rada i eventualno osloboditi potencijalnog investitora nekih davanja državi. S prvim se lako složiti – za otvoriti najobičniju firmu, u Hrvatskoj je potrebno skupiti dvoznamenkasti broj dokumenata, dalo bi se diskutirati i o davanjima državi, ali bi se s fleksibilizacijom tržišta rada trebalo pozabaviti malo ozbiljnije.
Kao uspješan primjer privlačenja velikih stranih investicija, posljednjih nam se mjeseci prodaje otvaranje Fiatove tvornice u Srbiji. Investicija je tolika da je, uglavnom zahvaljujući njoj, Srbija zabilježila rast BDP-a od 1,9% u prvom kvartalu 2013. godine, da joj je izvoz porastao za 22%, industrijska proizvodnja za 5,2%, a Karamarko svršio od sreće što sve to skupa može krivo interpretirati kao izlazak Srbije iz recesije i nabiti SDP-u na nos.
Sve besplatno
Da bi privukli ovu investiciju, Srbi su napravili sljedeće – Talijani su od općine Batočina blizu Kragujevca u Šumadiji besplatno dobili lokaciju za gradnju poslovnog pogona na razdoblje od 99 godina bez naknade, oslobođeni su plaćanja općinskih pristojbi, naknade za uređenje građevinskog zemljišta, naknade za prenamjenu zemljišta, plaćanja lokalne komunalne naknade, dok se općina obvezala u roku od 24 sata izdati građevinsku dozvolu, uz uvjet da Fiat zaposli najmanje 50 posto radnika iz te općine.
Kad čovjek ostane samo na razini brojki, sve skupa se čini kao idilična priča iz susjedstva koju, eto, glupi Hrvati nikako da shvate. BDP raste, izvoz raste, industrijska proizvodnja raste, zaposleno 2.500 ljudi.
Radnici padali s nogu
Ajmo sada malo na teren, da vidimo što se krije iza ovih idiličnih brojki. Prije tjedan dana, objavljena je vijest da je isfrustrirani radnik dotične tvornice, ogorčen zbog niske plaće i uvjeta rada, oštetio pedeset i jedno vozilo i nanio tako firmi štetu od 50.000 eura. Pretpostavlja se da je čovjek "pukao" jer je montažna vrpca radila puno brže nego inače. "Radnici su padali s nogu da završe posao na vrijeme", tvrdi jedan od tih 2.500 zaposlenih. "Radi se u tri smjene, a prosječna mjesečna plaća iznosi 320 eura. Mladi se s tim još nekako nose, ali starijima je sve teže." Dodajmo i to da radnici Fiata u Srbiji imaju najmanju plaću od svih radnika Fiata u svijetu.
Da sumiramo tu ingenioznu gospodarsku politiku – dao si investitoru besplatno zemljište, oslobodio ga niza davanja, fleksibilizirao mu tržište rada, a kako bi tvoji građani "padali s nogu od posla" i radili u tri smjene kao najjeftinija radna snaga koje se Fiat može dočepati.
Prestanimo se lagati
Možda ovakva ekonomska politika u trenutnom globalnom poretku stvari zaista nema alternative, možda je ovo jedini način da se iziđe iz trenutnog ničeg, jedini način da brojčice štimaju, ali je daleko od ingenioznog rješenja koje ima donijeti blagostanje kako nam se sve skupa pokušava prodati. Ajmo se zato prestat lagat, i na lokalnoj i na državnoj razini, te priznati samima sebi da su Srbija, ta "država božanskog naroda", i Hrvatska, to "stoljetno predziđe Europe i važan europski čimbenik" dvije beznačajne zemljice s periferije Europe koje mole (strane) investitore da ih uhvate za jaja i stisnu što čvršće.
