Sve donedavno, zaista se činilo kako je Hrvatska upravo idealna „zemlja za starce“, barem kada pričamo o glazbi i njezinim zaslužnim veteranima, kako domaćim i regionalnim, tako i nekadašnjim svjetskim zvijezdama. Sve stadionske i velike dvoranske koncerte tako su, uz nevjerojatno rijetke iznimke, održavali bendovi čija se karijera proteže sve do sedamdesetih ili osamdesetih (Bon Jovi, Roger Waters, Guns N'Roses, Leonard Cohen, U2 ili najsvježije Slash i Billy Idol), a njihovi tuzemni suvremenici punili su klubove pjesmama napisanim prije više od tri desetljeća. Potvrdu ove posljednje tvrdnje ponajprije pronalazimo u slučaju novovalnih zaslužnika poput Jure Stublića, kojem pisanje novih pjesama više ne pada ni na pamet, odnosno Partibrejkersa ili Električnog orgazma čije ploče izlaze jednom u 10 godina, a i tada na koncertnim set-listama nastave živjeti eventualno u obliku jednog do dva glavna singla. Čak i Rambo Amadeus u jednom je intervjuu izjavio kako snimanje albuma više nema smisla jer ionako svi žele čuti „klasike“.
S druge strane, mladi bendovi najčešće su se morali zadovoljiti sviranjem pred prijateljima i slučajnim prolaznicima, strpljivo čekajući da se nešto konačno promijeni na bolje. Također, novi(ji)m izvođačima predugo su bili proglašavani čak i oni koji su u tom trenutku proslavljali petnaesti ili dvadeseti rođendan (Elemental, Kawasaki 3p, Dubioza Kolektiv), čitavu priču redovno dovodeći do razine apsurda. Posljednjih dvije-tri godine stvari su se ipak počele mijenjati, što će vam dokazati samo usputni pogled na koncertne programe klubova ili ljetnih pozornica diljem obale. Iznimaka, naime, ima toliko da već polako postaju pravilo, a što je možda još i važnije, to su postigli gotovo bez ikakve pomoći „mainstream“ medija i diskografa, oslanjajući se isključivo na punkerske „do it yourself“ principe.
Dunja Ercegović aka Lovely Quinces tako je i prije izlaska debitantskog albuma krasila naslovnicu hrvatskog izdanja Rolling Stonea i nastupala na nekima od najznačajnijih svjetskih glazbenih festivala (South By Southwest u Austinu, primjerice), a proljetos je te uspjehe okrunila rasprodanim Velikim pogonom Tvornice kulture. Isto je pošlo za rukom i zagrebačkim punkerima Šank?!, iako o njima u tom trenutku nije bio objavljen niti jedan ozbiljniji tekst, dok su koketiranju s folkom skloni S.A.R.S. i Brkovi dobacili još i dalje te do vrha napunili čak i zagrebački Dom sportova.
Svi oni svoje su albume stavljali na besplatan „download“, ignoriranje radijskih urednika kompenzirali YouTubeom i društvenim mrežama, shvaćajući kako živimo u vremenu u kojem od glazbe mogu živjeti samo oni spremni nastupati čak i najzabačenijim kutevima bivše Juge. Zagreb, u nešto manjoj mjeri Rijeka i još poneki veći grad, istini za volju, predstavljaju oaze u kojima postoji dovoljno publike nezainteresirane za razbijanje čaša i cupkanje uz nebuloze estradno-cajkaških prvaka, premda su se i u manjim sredinama počeli pojavljivati entuzijasti koji organiziraju festivale i pretvaraju ugašene tvornice, vojarne i nekadašnje domove kulture u mjesta za svirku. Zbog toga, primjerice, spaljeni kantautor Miki Solus, ženski rock trio Punčke ili blues punkeri M.O.R.T. imaju gdje svirati gotovo svaki vikend, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u Sloveniji ili Srbiji.
Čak ni pjevanje na engleskom više ne predstavlja „smrtni grijeh“ za domaće bendove pa je riječka petorka Jonathan već prvim singlom „Maggie“ osigurala gotovo nezamapćeni hype za novo ime, a kantautori Irena Žilić i Marshmallow Notebooks svakodnevnu regrutiraju sve više sljedbenika.
Za razliku od svojih novovalnih prethodnika, oni i dalje izdaju albume i singlove na redovnoj bazi stvarajući ovu scenu raznovrsnijom i zanimljivom kao u najboljim danima Zvečke i Kulušića. Sumnjam da će se na ovim prostorima ikada više pojaviti talenti poput Džonija Štulića, Milana Mladenovića ili Darka Rundeka, koji i jedini iz svoje generacije još uvijek ima što za reći i otpjevati, no ako se to čudo i dogodi, barem možemo biti sigurni da neće proći nezapaženo.
