Franjo Tuđman, naprimjer. Kad se čovjek sjeti one vojne parade na Jarunu i njega kako se šepuri u bijeloj uniformi, može zaključiti samo jedno – ovaj se fura na Tita. To je bila samo točka na 'i', zadnji stadij njegove fantazije da bude Tito nakon Tita.
"Stvoritelj države", "najveći državnik u hrvatskoj povijesti", "ćaća i otac domovine", "najveći sin našeg naroda", za čijeg života je u Hrvatskoj praktički vladao jednostranački sistem, kao za Titova u Jugoslaviji jednopartijski. I na kraju, ta točka na 'i' – vojna parada i on u bijeloj uniformi. Nekoliko godina nakon toga, i veleban sprovod. Ali i za vrijeme parade, i za vrijeme sprovoda, i iz aviona iz kojih su snimani ovi događaji, vidjelo se da se radi o tri puta lošijoj Titovoj kopiji. Povijest se, kao što rekoh, ponavlja, pa smo sličnoj situaciji svjedoci i danas, prije službenog početka kampanje za parlamentarne izbore. Ovaj put je meštar svih hulja Ivo Sanader, a loših kopija je toliko da ih čovjek više ne može ni prebrojati.
Regionalni faktor Jaca
Krenimo od matične mu stranke. Jadranka Kosor žrtvovala bi sve svoje broševe da joj biračko tijelo povjeruje kako je "regionalni igrač", "važan europski čimbenik" i "prijateljica Angele Merkel". Pa makar na jedan dan, recimo day after yesterday. Pa se Jandroković potrudi medijima objasniti kako Merkelica ne dolazi u Hrvatsku samo službeno, nego kao i Jacina prija, a onda se Jaca na Kosovu krene igrati regionalnog faktora i, naravno, sve zajebe.
Taktika kao kod Sanadera – slikaj se s Barrosom, pa doma razglasi da ste nakon toga bili na večeri, piću, lumpovali do jutra, bratimili se, takorekuć, a u šest ujutro ga je Barroso zagrlio i prišapnuo da od njega očekuje da bude regionalni lider. Samo, eto, Ivi bi netko i povjerovao. Ako ništa, engleski mu je imao manje rupica. Jaca se fura na Ivu i kad je doma. Pa prije izbora titra po nacionalističkim emocijama birača kao što je Ivo radio prije svakih izbora. (Sjeća se netko govora s Rive ili igara s granicama sa Slovenijom?) Kad god mu je padao rejting, Ivo bi izvukao partizanske zločine, kleo se kako Slovencima neće dati pedlja hrvatske zemlje, a pljucnuo bi i po Srbima. "Prošlo je vrijeme kad se Beograd pitalo za dopuštenje", kaže danas Kosorica, a Karamarko se ograđuje od antifašizma, titrajući po istim emocijama birača po kojima je titrao i Ivo.
Tragedija je kad se na Sanadera fura i Milanović
Da tragedija bude potpuna, na Sanadera se fura i Zoran Milanović. Razina samodopadnosti, arogancije i bahatosti koju dotični demonstrira nije na ovim prostorima viđena od najboljih Sanaderovih dana. Novinar ga pita za komentar o Friščićevoj izjavi da bi se Državno odvjetništvo trebalo pozabaviti Rohatinskim, a on se okrene nekom iz društva i nonšalantno pita: "Znaš li ti nešto o tome?" Sanaderove fore tog tipa, mora se priznati, bile su puno bolje.
A tu je i taktika koju je Sanader primjenjivao sve godine svoje vladavine – isturi pijune u prve redove. Kad bi se pojavio kakav konkretan problem koji traži konkretne odgovore na konkretna pitanja, Sanader bi pred javnost poslao kakvog ministra da se bakće s tim kako zna i umije. Ako ovaj ne bi uspio, Sanader bi ga još iscipelario jer, eto, ne radi svoj posao kako treba.
Problem neprijateljski nastrojenih lijevih novinara
Sanader se u svojoj kuli bjelokosnoj, je li, bavi ozbiljnijim stvarima (družio se s Barrosom, bio regionalni čimbenik i slično). Sličnu taktiku primjenjuje i Milanović. Javnosti se obraća rjeđe nego predstavnici al-Kaide. Kad se pak obrati, priča načelne pizdarije, a šalje tipove poput Linića da iznesu konkretan gospodarski program. Sve to neposredno prije početka kampanje u kojoj bi trebao dokazati da je upravo on osoba koja će izvući zemlju iz katastrofe koja joj se smiješi.
A tu je, kad smo kod Zokija, i odnos prema medijima. Pa su u predizbornoj strategiji kukuriku koalicije "lijevi novinari koji su neprijateljski raspoloženi prema SDP-u i Milanoviću" navedeni kao problem kojim se treba pozabaviti. "E, da mi je biti Sanader koji je sam uređivao svoje intervjue i birao fotke koje će se uz njih pojaviti", promislio je valjda Zoka prije nego je ovu točku stavio na dnevni red.
Kopija po kopija, evo nas i na kopijici. Darinko Kosor došao je na ingenioznu ideju da s malim poduzetnicima koji grcaju u problemima potpiše javni sporazum od deset točaka. Pa će HSLS, ako osvoji dovoljno mandata, naravno, dati sve od sebe da taj sporazum ispoštuje. Sjeća li se netko Sanaderove jamstvene kartice s izbora 2003. godine u kojoj je biračima jamčio rast gospodarstva, rast zaposlenosti, smanjenje poreza, rast standarda i ulazak u EU i NATO, te laprdao o tome kako je glas za HDZ zapravo potpisivanje sporazuma s istim?
Kao što rekoh na početku, povijest se na ovim prostorima ponavlja, i ponavlja, i ponavlja... Bio Tito, pa loša kopija. Bio Sanader, a sada kopije da ne mogu biti lošije. Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Darinko Kosor... te perjanice našeg političkog života, spasitelji ove zemlje, trude se biti što sličniji čovjeku koji trenutačno u Remetincu čeka suđenje za jednu od najvećih pljački ovog naroda u njegovoj povijesti.
