U Puli je u četvrtak obilježen Svjetski dan beskućnika. Iako točnih podataka za Hrvatsku nema, procjenjuje se da je oko 12.000 naših sugrađana pogođeno ovim teškim ezgistencijalnim problemom.
Prihvatilišta i prenoćišta postoje u svim većim gradovima, no njihovi ukupni kapaciteti dovoljni su za manje od pet posto potreba.
U centru jednog od najbogatijih hrvatskih gradova osvanule su u četvrtak slike krajnjeg siromaštva. Pulska izložba upozorava na rast broja takozvanih nevidljivih beskućnika. Osoba koje žive bez struje, vode i osnovnih životnih uvjeta.
"Sve je veći broj ljudi koji žive u tim neadekvatnim uvjetima za koje nažalost jako malo nas zna da postoje jer oni nigdje nisu evidentirani", rekla je Helena Babić, voditeljica pulskog Prihvatilišta za beskućnike.
Beskućnici nisu samo ljudi s margine društva, kako ih često zamišljamo.
"To je tanka jedna granica između normalnog života i života gdje netko drugi treba o tebi, o meni, o nama voditi brigu. Tako da nisam ni u snu sanjao da ću završiti kao beskućnik", kaže bivši korisnik Prihvatilišta za beskućnike u Puli
Drago Lelas, predstavnik Hrvatske mreže za beskućnike, ističe da veći broj beskućnika "potječe iz nekakvih normalnih sredina, imali su normalan život. Jednostavno stjecajem različitih životnih okolnosti završili su na ulici".
Hrvatska prihvatilišta pokrivaju manje od 5 posto potreba
Dogodilo se to i Josipu Kvesiću, električaru koji je donedavno imao uobičajen život.
"Zbog zdravstvenih problema dobio sam otkaz. Otišao sam triput na bolovanje, nakon toga - noga", rekao je Josip, također bivši korisnik Prihvatilišta za beskućnike u Puli.
Izgubio je stan i danas živi od socijalne pomoći i potpore Grada Pule.
"Kad platim stanarinu, ostane mi za život 150 kuna. A za ostalo mi pomaže prodaja časopisa 'Ulične svjetiljke' i to mi je jedini prihod za sada", priča Josip.
Da nije bilo doma za beskućnike, tvrdi, danas ne bi bio živ. No hrvatska prihvatilišta pokrivaju manje od 5 posto potreba.
"Hrvatskoj je potrebna Strategija o prevenciji beskućništva. Svakome gradu je potrebna bolja stambena politika", naglasio je Lelas.
Među najvećim problemima ističu apsurd da s gubitkom prebivališta građani gube osobnu iskaznicu i zdravstveno osiguranje te postaju sustavu potpuno nevidljivi. Ako se pak prijave u prihvatilište, ukida im se minimalna naknada pa stoga često radije ostaju na ulici.
