Na današnji dan prije 26 godina preminuo je Franjo Tuđman. Za jedne heroj, za druge autokrat, a trećima ukočeni bivši lider male balkanske zemlje. On je bio puno toga ali ponajviše je ostao zapamćen kao prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj hrvatske države.

"Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti", slavno je rekao sada već davne 1992. Franjo Tuđman.

U predsjedničkim dvorima za vrijeme Tuđmana pio se samoborski bermet. Uz Antu Starčevića, Stjepana Radića i Alojzija Stepinca, u auli predsjedničkih dvora počasno mjesto našao je i za Josipa Broza Tita, a navodno je tamo htio postaviti i bistu Ante Pavelića. Oni koji su ga poznavali, kažu da nikada nije rekao jednu kritiku protiv Tita, navodno iz zahvale što ga 1972. nije dao na milost i nemilost svojim agentima da ga osude zbog angažmana u Matici hrvatskoj.

Karakter, privatne anegdote i osobni dojmovi

U svoja dva mandata Tuđman je bio jedini živući predsjednik koji je bio aktivni sudionik u Drugom svjetskom ratu. Ponosio se svojom ratničkom i antifašističkom prošlošću i iskustvom.

Za njega kažu da je bio kruti, autoritativni čovjek, mrk i ozbiljan. Takvog ga još od prvog susreta pamti supruga Gojka Šuška, jednog od Tuđmanovih najbližih suradnika i bivšeg ministra obrane u 1990-ima. Kod njih je na ručak prvi put došao u dolčeviti i sav “uštirkan”. Vidjelo se na njemu da je general.

"Razgovarali smo o tome kako se živi u Hrvatskoj pa sam ga pitala - doktore Tuđman, kakve su plate u Hrvatskoj?", prisjetila se Đurđa Šušak u razgovoru s Ivicom Radošem, koji je na temelju razgovora s njegovim bliskim suradnicima i oponentima objavio knjigu “Tuđman izbliza”.

On joj je odgovorio: "Što, odakle si ti?! Tko si ti, kakve plate? Kakav je to srbizam", što ju je potpuno izbezumilo.

"Zamislite, čovjek koji vam dođe u kuću na ručak i pita odakle sam i tko sam ja. Moram priznati, tada mi se nije svidio. Poslije je pohvalio moju juhu i rekao Ankici da od mene uzme recept. Najprije me popljuvao što ne govorim hrvatski, a onda hvali moju juhu, što me zbunilo", posvjedočila je Đurđa Šušak.

 Idućih je dana ipak promijenila mišljenje. Tuđman je u njezinim očima postao topao, neposredan čovjek koji nije trošio riječi na nevažne stvari. Jedna je šetnja bila dovoljna da njezin suprug shvati da je Tuđman čovjek kojeg može slijediti. “On će nam donijeti državu”, predvidio je Gojko Šušak.

Rađanje HDZ-a i uspon prema vlasti

Bilo je to u vrijeme netom prije velikih promjena. Tuđman je krajem 80-ih osjećao da slijedi val demokratizacije Europe i da se na njemu može promijeniti slika Hrvatske. Uza sebe je tada okupio sve koji su se imali hrabrosti boriti za promjene.

Postojale su sve pretpostavke za stvaranje političke stranke i bilo je samo pitanje trenutka kada će ona ugledati svjetlo dana. Inicijativni odbor HDZ-a uslijedio je 28. veljače 1989. kada je Tuđman predstavio programske osnove stranke u kojima se zauzima za demokraciju. Iako je policija zabranila njezino održavanje, osnivačku skupštinu stranke ipak su organizirali na “nejavnom mjestu”, u prostorijama NK Borac na Jarunu.

“Tuđman se stalno ponašao u maniri kralja koji prima goste. On je bio stalno, otkad ga znam, uvjeren da je on najvažnija osoba u Hrvatskoj. Kad je isplivao, nisam vjerovao”, posvjedočio je u spomenutoj knjizi Ivan Zvonimir Čičak.

Njegov susjed iz Nazorove Josip Manolić ga je u svojim memoarima opisao kao povučenog, samozatajnog, dotjeranog štrebera i cvikeraša. Dok su ga ostali zvali ocem moderne Hrvatske, trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević ga je zvao “tata”.

Sukobi s medijima, afere i političke napetosti

U očima novinara stekao je sliku krutog predsjednika. Nije volio davati intervjue niti je shvaćao važnost obraćanja novinarima kako bi njegove poruke stigle do građana. Jedan od nesporazuma s novinarima koji mu je ostavio gorak okus u ustima bio je slučaj iz 1992., kada su objavili da je na moralno sumnjiv način otkupio kuću u Nazorovoj. Nedugo nakon na novinara Globusa je podigao ruku i zamalo ga udario. Zaustavila ga je Vesna Škare Ožbolt, u to vrijeme voditeljica za odnose s javnošću u Uredu predsjednika.

Na njezinu inicijativu u Tuđmanovu su uredu uvedene redovne mjesečne konferencije za medije jer "nacija nije znala što se zbiva". "Svaki put kad bi na konferencijama za tisak vidio određene novinarke..., koje su dolazile zbog točno određenog razloga i zadatka, a taj je da ga provociraju, morala sam se sukobiti s Predsjednikom. On bi dobio 'napadaj ludila' kad bi vidio njih četiri koje su uvijek sjedile u prvom redu. Jednom sam mu rekla - Predsjedniče, ne možete se tako ponašati prema novinarima pa makar to bili i novinari zemlje koja vrši agresiju na nas”, ispričala je Ivici Radošu.

PODIJELIO HRVATSKU /

'Za dom spremni' u Saboru, na prosvjedu, koncertu: Kako se ustaški pozdrav vratio u modu?

Priča o Tuđmanu i medijima ne bi bila potpuna bez epizode o gašenju kultne “Stojedinice”. Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku i predsjednik Povjerenstva za dodjelu koncesija Ivić Pašalić sazvao je članove Povjerenstva i ukinuo koncesiju Radiju 101. To je pokrenulo bijes oko sto tisuća ljudi koji su se okupili na Trgu bana Josipa Jelačića. Sve se odvijalo dok je Tuđman bio u američkoj bolnici zbog teške bolesti.

"Kad je predsjednik na vijestima CNN-a vidio scenu s Jelačić-placa, vikao je: Tko je kriv!? Tko ih je pustio na Jelačić-plac?! Suradnici su mu odgovorili da je ministar unutarnjih poslova. - Zovite tog Iveka, Jarnjaka, zaustavi ih", tražio je Tuđman, čega se prisjetio šef Predsjednikova liječničkog konzilija Andrija Hebrang.

Tuđman je, prema riječima njegovih suradnika, mislio da se okupljanje moglo spriječiti tako da se zatvori Trg. Međutim, Vlada je dopustila prosvjed, a predsjednik je bio toliko bijesan da je smijenio tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka.

Njegov mandat je obilježila i “afera Lepej” u listopadu 1998. i otkrivanje neprijavljene svote na računu supruge Ankice u Zagrebačkoj banci. "Pripisivalo mu se da je zadrti gladuš, da je željan imanja i dobitka, što nipošto nije bio. Zatekao sam se s njim kad je objavljena vijest o 200 tisuća maraka koje nije prijavio. Umalo je zaplakao i rekao - 'Pa, zar i to još da mi pripišu'?", prisjetio se bivši guverner Narodne banke i Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo Pero Jurković.

"Pero, kad ja imam mogućnost potrošiti taj novac, pa ja sam ovdje od 8 do 23 sata svaki dan? Osim toga, ne zanimaju me materijalne stvari", dodao je. "Moji doma kažu da su manje patili kad sam bio u zatvoru", požalio se tada predsjednik.

Medijima je cijelu priču otkrila bankarica Ankica Lepej, najpoznatija hrvatska zviždačica koja je zbog svega dobila otkaz, bez otpremnine, samo 11 mjeseci prije mirovine. Banka je nudila čak milijun kuna za onoga tko oda izvor informacije, ali Lepej se sama prijavila. Nakon toga se više nikada nije mogla zaposliti. Umrla je prije dvije godine relativno siromašna, u gradskom socijalnom stanu. Cijenu istine je skupo platila, ali nije se pokajala.

Stil vladanja, radne navike i osobne strasti

Tuđmanova je politika izazvala kontroverze u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i isticanja stranačke vlasti.

Navodno nije predvidio mogućnost izbijanja rata, kao ni to da će se JNA pretvoriti u srpsku vojsku. Dok Joža Manolić tvrdi da je hrvatska politika tada sve radila po strategiji i taktici, Dražen Budiša je otkrio da Tuđman nije imao ni jedno ni drugo, kao i da ga je sve što se dogodilo početnom 90-ih zateklo.

Tuđmanovo vrijeme na čelu Hrvatske obilježila je katastrofalna privatizacija, koju neki dan danas nazivaju “pljačkom stoljeća”, kao i njegovo nepoznavanje gospodarskih tema. Tko je kriv za takvu privatizaciju, Tuđmanovi suradnici ni danas nisu složni. Ipak neki su uvjereni da je njegovo nesnalaženje i neznanje u tom području Hrvatsku skupo koštalo.

U njegovo je vrijeme uvedena kuna, čiji je bio veliki zagovornik i kojoj se radovao “kao malo dijete najljepšoj igrački”. Od svojih je bliskih suradnika, neki misle, najviše poštovao Manolića. Nikad se nije libio smijeniti suradnike i ministre kad bi mislio da “nisu u funkciji”. Legendarni Ćiro mislio je da je Tuđman istinski volio samo suradnike kojima je igrao tenis i preferans, i ljude koji su ga znali nasmijati.

Smatrao je da žene ne trebaju biti u politici, nego da im je mjesto u kući. Prema riječima suradnika, bio je veliki radoholičar, pedantan, tip savršenog birokrata. Pisao je i vodio bilješke koje su znali dešifrirati samo on i supruga Ankica.

'TOČNO SU ZNALI GDJE SMO' /

JNA ispalila rakete na Zagreb, Tuđman preživio zbog jedne stvari: 'Sam Bog nas je spasio'

Samo jednom tjedno bi bio u svojoj kući na ručku, i to nedjeljom. "Imao je stravičnu energiju, takav vozni red da je to bilo teško pratiti. I bio je precizan u sekundu. Po njemu ste mogli sat ravnati", istaknuo je Vjeko Brajović koji je bio zadužen za Tuđmanovu sigurnost. Kašnjenje kod njega nije prolazilo. Ako biste zakasnili i pola minute na sastanak, mogli ste se okrenuti natrag.

U predsjednički ured bi dolazio oko 8.15 i bio bi u radnoj sobi do 13 sati. Stanka za ručak bila je do 15 sati, nakon čega bi se odmarao do 17 ili 18 sati, a onda nastavio raditi do kasno navečer, ponekad i do ponoći. Ručak je uvijek bio radni i na njemu bi se razgovaralo o onome što se nije stiglo za vrijeme sastanka. Suradnici su znali za njegovu taštinu pa je u predsjedničkim dvorima podilaženja i dodvoravanja bilo napretek. Tuđman nije navikao da mu se proturječi.

Istovremeno je bio temperamentan i znao se naljutiti. “Njegove su reakcije bile, onako, eksplozivne. Ali isto tako kako je eksplodirao, tako se i brzo smirio”, otkrio je Brajović za potrebe “Tuđmana izblizu”.

Pratio ga je imidž strogog i bezosjećajnog predsjednika. Ali iza te strogosti, drugi pak kažu da je imao i ono drugu, emotivnu stranu. U njegovim se očima često mogla vidjeti suza, ali tu je emotivnost, kažu, prikrivao strogom fasadom.

Kao strastveni ljubitelj nogometa bio je i deklarirani dinamovac. "Nikad mi ne bismo bili treći na Svjetskom nogometnom prvenstvu da nije bilo Tuđmana. Nitko nije bio tako dobro plasiran kao ja da ne bih znao koliko je to istina. Uvjeren sam da bez mene nikad ne bismo uspjeli biti treći, a da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene jer bi me već otjerali, a da ne govorim o Predsjednikovom nazočnosti, njegovu zanimanju. Nikad mi kao treneru ništa nije sugerirao. Ja sam bio njegov nogometni ministar", poručio je Ćiro. Opsesija mu je bio i tenis, a nikako nije volio gubiti.

Bolest, posljednji dani i nasljeđe

U trenutku kad se saznalo za Tuđmanovu bolest, u vrhu HDZ-a znali su i da je u lošem stanju ministar obrane Gojko Šušak nakon čega su u Uredu predsjednika počele spletke oko njegovog nasljednika. Tuđman nije vjerovao da će umrijeti, pomalo je i sebe uvjerio u besmrtnost. Sam je govorio da nakon jakih vladara uglavnom dolazi slabiji ili anarhija.

Međutim, njegovi suradnici i Predsjedništvo HDZ-a postalo je svjesno da bi odlazak predsjednika mogla biti realna opcija zbog čega su predlagali izmjene Ustava i uvođenje potpredsjednika države, kako bi, nakon njegove smrt i do isteka mandata, ostala osoba koja bi vodila državu. Jer, u to je vrijeme on bio alfa i omega u Hrvatskoj.

Bolest mu je otkrivena 1996. i u to vrijeme je bila državna tajna. Osim Tuđmana, njegove obitelji, liječničkog konzilija, ministra Šuška i šefa Tuđmanova osiguranja Brajovića nitko nije znao za nju. Planiralo se da ode u Ameriku na operaciju u tajnosti, međutim sve je procurilo u javnost.

Predviđalo se da ima svega šest tjedana života i Amerikanci su mu savjetovali da se vrati u Hrvatsku. To je bio prvi put, tvrdio je Hebrang, da je Tuđman došao pred neprijatelja koji je jači od njega. Zanimala ga je terapija, koja će mu omogućiti "da završi svoj povijesni zadatak". Zanimljivo, upravo ga je tenis motivirao da krene s terapijom koja će mu produžiti život za tri godine, a presudan je bio posjet francuskog onkologa.

KRAJ PATNJE ZA MNOGE /

Nova terapija uništila neizlječivi rak: 'Živi' lijek bori se u tijelu protiv bolesti

"Pitao sam Francuza - pa dobro, kako ste ga slomili za 20 minuta, a ja to nastojim već danima. Rekao je - vrlo jednostavno. Rekao sam: Predsjedniče, držite reket u ruci. Igrate tenis s protivnikom koji je puno jači od vas. Uputio vam je najjaču moguću lopticu, najjači mogući udarac. Mala je šansa da je vratite. Hoćete li pokušati vratiti tu lopticu ili ćete bez pokušaja priznati da je poen njegov? "Pa, pokušat ću k vragu", prisjetio se Hebrang koji je u to vrijeme postao šef njegova liječničkog konzilija.

Preminuo nakon 40 dana u bolnici 

Predsjednik, koji nikada nije dopuštao fizički kontakt, počeo se oslanjati i pridržavati za svoje suradnike dok hoda. Bio je to jedan od znakova da je karcinom spoja jednjaka i želuca uzeo danak i da mu nije ostalo još puno. Već je imao metastaze na glavi, vrtjelo mu se. Sve je manje ljudi puštao blizu sebe jer nije želio da ga vide u takvom stanju.

Nakon povratka iz Vatikana u listopadu 1999., stanje mu se dramatično pogoršalo. Zbog jakih bolova u trbuhu operiran je u KB-u Dubrava zbog perforacije debelog crijeva. Druga operacija trebala je riješiti infekciju, ali nije. Nakon 40 dana u bolnici, preminuo je 10. prosinca 1999. u 23.15 sati. Pokopan je tri dana kasnije na Mirogoju uz državne i vojne počasti.

Dok ga jedni otvoreno kritiziraju zbog autoritarnih i nedemokratskih praksi njegova režima, i njegove politike prema BiH, drugi pak uzdižu njegovo nasljeđe.

Bio je predsjednik države dok je bio rat i osigurao je njezino međunarodno priznanje. Povjesničar koji se nije puno smijao.

Ironično je, pak, da je godinama nakon njegove smrti Hrvatsku i mlađe generacije nasmijala njegova fotografija u kupaćem kostimu koja i danas živi kao "ljetni Tuđman". Što bi predsjednik rekao na to, nikad nećemo saznati. Možda bi "eksplozivno reagirao", a možda bi tek odmahnuo rukom i podsjetio - da imamo Hrvatsku.

POGLEDAJTE VIDEO: Guraju me u politiku. To će biti uragan, uzet ću 15 zastupnika! Od Tuđmana i Šuška bi dobio batine u raju'