"Uvijek i sve za Hrvatsku! A našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!" Dvije su rečenice uklesane na grob prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je umro na današnji dan prije točno 20 godina. U jeku kampanje za novi izbor predsjednika Republike, ime prvoga hrvatskog predsjednika može se gotovo svakodnevno čuti. Na njegovu se politiku pozivaju i desni, i lijevi.
O njegovoj ostavštini vole pripovijedati mnogi, iako neki bez previše logike. Tako je HDZ ostao iznenađen kada je predsjednik HVIDRE Josip Đakić predložio da se ukine kao neradni praznik Dan antifašističke borbe. Odgovor premijera Andreja Plenkovića bio je, naravno, Franjo Tuđman.
"Treba stati na kraj politici detuđmanizacije i unutar HDZ-a. To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je u popis blagdana u naš zakon uvrstio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. I tako će i ostati", poručio je tada Plenković.
Komentari na Tuđmanovu ostavštinu stižu i iz oporbe. Tako je nedavno SDP-ov Arsen Bauk podsjetio na riječi pokojnoga čelnika SDP-a Ivice Račana o Tuđmanu: ''Pamtit ćemo ga po dobru, a pogreške ćemo popravljati''.
Malo tko razumije Tuđmana
O 20 godina posttuđmanizma nedavo je pisao i Globusov novinar Darko Hudelist, autor Tuđmanove biografije. Hudelist smatra kako se mnogi na Tuđmana pozivaju, no rijetko ga tko razumije.
"Mnogi stoga često spominju prvoga hrvatskog predsjednika, ali ga i mnogi tumače kako im odgovara, a da pritom nitko ne zna reći što je jasan sadržaj tog pojma. I što se njime želi reći, odrediti ili kategorizirati", napisao je Hudelist te dodao kako je pojam "tuđmanizam" idealna podloga za političke i ideološke zloupotrebe sve dok ne bude precizno definiran. Upravo se taj pojam danas očituje kao neka vrsta političke mode, primarno desnice i desnog centra, smatra Hudelist.
Zanimljivo je da je pojam "detuđmanizacija" osobito zaživio upravo u redovima HDZ-a kada je predsjednik stranke bio bivši premijer Ivo Sanader. S druge strane, najsnažniji kandidat hrvatske ljevice za predsjednika Republike na izborima, Zoran Milanović, podržao je imenovanje novoga zagrebačkog aerodroma upravo po Tuđmanu.
Biografija
Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u zagorskom mjestu Veliko Trgovišće od oca Stjepana i majke Justine. Otac mu je bio istaknuti član Hrvatske seljačke stranke i jedan od glavnih pokretača otpora u Hrvatskom zagorju te član ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Franjo je imao još dvojicu braće, Ivicu i Stjepana.
Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu i Trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dvaputa uhićen.
Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.
Godine 1945. vjenčao se s Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece: Miroslava, Stjepana i Nevenku.
Nakon povratka u Zagreb počinje razdoblje znanstveno-istraživačkog i književnog rada. Godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegov direktorom. Od 1963. predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima koje ga optužuju zbog "nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima". To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, na protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te na upozoravanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
U ponedjeljak se u Zagrebu, na križanju Ulice Hrvatske bratske zajednice i Vukovarske, otkriva spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. U nedjelju su se odvijale posljednje pripreme za taj svečani događaj.
Postaje član Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest. Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora i na dvogodišnju zabranu javnog nastupa. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci na intervenciju Miroslava Krleže.
Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radiopostaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, slijedio je još jedan sudski progon. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanja zdravlja privremeno je pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.
Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica, najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren prema stvaranju hrvatske države.
Čim je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten pluralizam, najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice, a zatim se 17. lipnja održava osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dvaput pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima - 1992. i 1997. godine.
Godine državništva obilježene su agresijom na Hrvatsku, međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske koje je počelo u siječnju 1992. godine, Domovinskim ratom i poratnim razdobljem mirne reintegracije i aktivnosti usmjerenih učvršćivanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske.
Kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. godine te vojno-redarstvene akcije u kojima su 1995. godine oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije (operacija 'Bljesak') te Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (operacija 'Oluja'). Iste je godine sudjelovao u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskog sporazuma. Godine 1998. završila je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u državni sustav Republike Hrvatske, čime su ostvarene njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj.
