Dvadesetak kutija s većim dojavnicima požara i pedesetak kutija s manjim dojavnicima nađeno je na odlagalištu glomaznog otpada 12. studenoga u zapadnom dijelu Zagreba na Kopačevskom putu, blizu Oranica. Tko je pozvao 112, vjerojatno je znao da je u tim napravama, koje se ugrađuju u poslovne prostore – opasna radioaktivna tvar americij 241.
''Takve naprave kupite u hipermarketima da si novogradnju opremite još jednim sigurnosnim uređajem'', rekao je mr. sc. Branko Vekić iz Instituta Ruđera Boškovića.
Ravnateljica IRB-a dr. sc. Danica Ramljak odbija da se privremeno skladište preuredi u trajno i središnje odlagalište radioaktivnog otpada u koje bi se dovozio takav otpad iz cijele zemlje. A u tome je podupire i susjedstvo i cjelokupna znanstvena zajednica Instituta.
U Instututu zapravo postoje dva skladišta. U prvome je uglavnom otpad iz Ruđera. Pohranjeno je čak i 800 litara radioaktivne tekućine i oko pet kubika niskoradioaktivnog otpada, poput papira, rukavica, plastike, krpa, metala. U drugome je više toga što je u Ruđer dovezeno.
To su zapravo dvije jasno obilježene komore, debelih zidova, uzidane u padinu na dnu drage između dvaju bregova, daleko od ostalih zgrada u institutu. Svaka je volumena 40 prostornih metara, a površine manje od 20 kvadrata. Starije skladište je praktično puno, mlađe još nije. Sastav pohranjenoga i količine, iz razumljivih razloga, državna su tajna.
''Ovdje, u sigurnim uvjetima, skladištimo 'izvore zračenja', kako mi to kažemo, za znanstvena istraživanja ili njihove produkte. Radioaktivni materijal fizički zauzima malo mjesta, ali ambalaža koja ga čini sigurnim zauzima i prostor, a i teška je'', rekao je za Večernji list mr. Vekić.
S americijem je nezgoda što mu je poluvrijeme raspada 500 godina. Za pola milenija bit će upola manje radioaktivan. Poslije milenija radioaktivnost će mu biti na četvrtini. Zato se za takve materijale izvan uporabe mora znati da su svi na broju, trajno uskladišteni i višestruko osigurani.
U skladištu je puno više radioaktivne krame, koja je s različitih mjesta u njega dovezena, nego iz samog Ruđera. Podosta je toga iz industrije. Jedan od nevjerojatnih 'izložaka' su izraubane naprave iz 'Đure Đakovića' – radioaktivnošću se tamo nekoć provjeravala kvaliteta unutrašnjosti metala. Jednako je bizaran otpisani detektor iz Karlovačke pivovare kojim se u punionici provjeravalo jesu li boce pune do vrha.
Samo iz detektora dima u Ruđeru je pohranjeno otprilike 23.500 radioaktivnih 'iglica'. A to je iz kaotične široke potrošnje koju nitko ne može nadzirati. S tim se plastičnim napravama mora posebno oprezno postupati.
''Dojavljivače dima pažljivo rastavimo, a izvor zračenja iz njih uredno pohranimo. To nam oduzima najviše vremena'', rekao je Veljko Trputec na pitanje koliko vremena provodi u skladištu.
Sličan su slučaj radioaktivni gromobrani. Samo su mnogo opasniji u izravnom kontaktu s ljudima. Kad su, djelotvorniji od običnih željenih jer su bolje privlačili munje, ušli u 'modu', radioaktivne valjčiće ili prstene na njihovu vrhu, usmjerene prema nebu, proizvodili su masovno u nuklearnim institutima u Vinči kraj Beograda i u ljubljanskom 'Jožefu Štefanu'.
Očekuje ih da preuzmu 70-80 radioaktivnih gromobrana iz Instituta za medicinska istraživanja, a 'vani' su ih još stotine. U nekoliko godina svi moraju sa zgrada.
Za takve 'komade' svaka država mora do kraja 2014. imati trajno spremište, daleko od naselja, pod vrlo strogim režimom. Onamo bi trebalo preseliti i sav otpad iz Ruđera, piše Večernji list.
Vezani članci:
arti-201011190657006 arti-201010120116006
