Uz sigurno radno mjesto i dobru plaću koja omogućuje zadovoljavanje egzistencijalnih, ali i drugih ljudskih potreba radnika i radnica, rješavanje stambenog pitanja jedan je od ključnih preduvjeta za normalan život. No, ostvarenje prava na stanovanje sve se više čini kao luksuz ili fantazija, a divljanje cijena nekretnina nije samo hrvatski trend.
Kako osigurati dom, a da 'rješenje' nije cjeloživotno zaduživanje ili nesigurnost i neizdrživa cijena najma, problem je koji muči i ostatak Europe pa je, kao što smo pisali, prije nešto više od pola godine pokrenuta Europska građanska inicijativa ‘Stanovanje za sve’ (‘Housing for All’).
Svrha Inicijative je stvoriti bolje pravne i financijske okvirne
uvjete koji će svim Europljanima i Europljankama olakšati pristup
stanovanju. Preduvjet je neprimjenjivanje kriterija iz
Maastrichta na javna ulaganja u socijalno i cjenovno pristupačno
stanovanje, lakši pristup financiranju Europske unije za
investitore u neprofitnoj i održivoj stanogradnji, uvođenje
socijalnih pravila temeljenih na tržišnom natjecanju za
kratkoročni najam te izradu statistike o stambenim potrebama u
Europi.
''Inicijativa se zalaže za to da se ulaganje u stambeno
zbrinjavanje izuzme od pravila tržišnog natjecanja kako bi se
otvorilo prostor da države i gradovi mogu više ulagati u
izgradnju i otkup stanova za javni najam bez straha da će se
takvo što penalizirati od strane Europske unije. Zalažemo se i za
lakše financiranje neprofitnih stambenih inicijativa kroz razne
europske fondove, kao i regulaciju digitalnih platformi za
kratkoročno iznajmljivanje'', za Vijesti.hr objasnila je
arhitektica Iva Marčetić iz Prava na grad,
organizacije koja u Hrvatskoj predvodi kampanju 'Stanovanje za
sve'.
Iva
Marčetić (Maja Bosnić)
Iako je zahvaljujući i njihovu angažmanu tema stanovanja snažno
odjeknula te je napokon prisutna i u hrvatskim mejnstrim
medijima, prikupljanja potpisa ide ipak teže nego podrška idejama
koje Europska građanska inicijativa 'Stanovanje
za sve' zastupa.
''Naše je iskustvo da ljudi odobravaju i većinom pozitivno reagiraju na inicijativu, no potrebno je pored podrške i ostaviti svoj potpis na stranicama inicijative Stanovanje za sve. U samo nekoliko klikova moguće je dati zalog za buduću strukturnu promjenu u načinu kako se stambeno pitanje tretira u Europi i kod nas i stoga pozivam sve da to učine i tako pomognu. Europska građanska inicijativa nešto je poput europskog referenduma i bila bi prava šteta da ne sudjelujemo dovoljno u promjeni europskih pravila kada nam je, barem na ovaj način, ta mogućnost otvorena'', ističe Marčetić.
Podsjetimo, Europska građanska inicijativa uvedena je Ugovorom iz Lisabona kao instrument putem kojega europski građani i građanke mogu Europskoj komisiji predlagati promjenu europskih politika, a njezina primjena je počela 1. travnja 2012.
Da bi Inicijativa došla pred Europsku komisiju, u godinu dana mora skupiti milijun potpisa podrške iz najmanje sedam država članica EU-a, a tko god ima biračko pravo, može podržati inicijativu. Nakon što inicijativa prikupi dovoljan broj potpisa, EK morareagirati u roku od tri mjeseca, a može odlučiti hoće li postupiti po zahtjevu iz inicijative ili ne, no svoju odluku, kakva god ona bila, mora obrazložiti.
Do sada je već nekoliko milijuna ljudi diljem EU upotrijebilo Europsku građansku inicijativu kao kanal za ostvarenje zajedničkih ciljeva za pozitivne promjene. Uspješno su podnesene četiri inicijative, a kao najutjecajnija pokazala se ona za postavljanje vode i odvodnje kao javnog dobra.
Putujući i razgovarajući s mnogim ljudima Marčetić unatoč teškom problemu kojim se bave ističe pozitivne reakcije građana i građanki: ''Najčešće nam stariji ljudi govore kako to potpisuju za svoju djecu i unuke jer ne vide kako će oni u ovakvom sustavu riješiti svoje stambeno pitanje, dok mlađi uglavnom reagiraju na regulaciju kratkoročnog najma budući imaju velikih problema pri nalaženju stanova za dugoročni najam upravo zbog fenomena Airbnba. Rekla bih da su reakcije nevjerojatno pozitivne i prevladavajući je stav, kada razgovaramo s ljudima u Hrvatskoj, da se konačno nešto barem po tom pitanju događa i da su zahvalni da se netko bavi ovim gorućim problemom koji država konstantno stavlja u drugi plan''.
''Čini mi se da ljudi rješenje zaista vide u javnim ulaganjima i društvenoj brizi o stambenom pitanju, a to, znali ili ne znali, potvrđuju i podaci. Sve države koje imaju iznad 15 posto stanova u javnom ili neprofitnom vlasništvu imaju primjerice, puno niži postotak mladih u dobi od 18 do 34 godine koji i dalje žive u roditeljskom domu, imaju puno niži postotak kućanstava koja su prenapučena i puno niži trošak najma u odnosu na dohodak'', ističe Marčetić.
Split, stanovi fasada zgrada
- 'Stambena politika u Hrvatskoj je proizvod neznanja i sveopćeg ciničnog odnosa vladajućih prema kvaliteti naših života'(Miranda Cikotic/PIXSELL)
Važno je, kao što smo već pisali, unaprijediti Zakon o najmu stanova, bolje zaštititi najmoprimce i ulagati u pristupačno javno stanovanje. Rast cijena mogu zaustaviti zakoni, mjere i inspekcije, ali država za sada to nije voljna raditi i umjesto toga promovira programe poput subvencija kredita, koji dovode do dodatnog napuhivanja cijena i kaosa na tržištu. Zbog toga su opetovano nezadovoljstvo izražavali i u sektoru poslovanja nekretnina.
Iako se mnogi pitaju zašto država odbija osmisliti stambenu politiku, Marčetić upozorava da stambena politika kod nas itekako postoji: ''Ona se u devedesetima bazirala na privatizaciji društvenih stanova, a u posljednjih 20 godina bazira se na tome da država snažno potiče potrošnju stambenih kredita. Kod nas se stambena politika, slično kao i primjerice u Španjolskoj, uglavnom svodi na stanogradnju, odnosno poticanje graditeljstva i na poticanje potrošnje kredita, dakle na stimuliranje građevinskog i bankarskog sektora, odnosno zaduživanja građana''.
Takve su, upozorava, i ove najnovije mjere o subvenciji kredita koje su izazvale pravi kaos na tržištu nekretnina i porast cijena stanova čime ''država čini medvjeđu uslugu svojim građanima, dok usmjerava javne resurse prema profitu banaka. Pritom, država već gotovo 30 godina ne čini ništa po pitanju kontrole na tržištu dugoročnog najma, a s novom pošasti, Airbnb-om, ne da ne zna kako se nositi, nego, za razliku od gradova poput Berlina, Barcelone, Madrida, Amsterdama i drugih, niskim porezima zdušno potpomaže bogaćenje jedne od najmoćnijih globalnih rentijerskih kompanija''.
Andrej Plenković i Predrag Štromar
Premijer Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade te ministar graditeljstva i prostornog uređenja Predrag Štromar (Patrik Macek/PIXSELL)
''Čini mi se da su ovakve stambene politike proizvod jednim dijelom neznanja onih koji pišu mjere poput subvencije kredita, prvenstveno neznanja o tome da je stambena politika socijalna politika, potom neznanja o utjecajima ovakvih mjera na tržište nekretnina i na kraju sveopćeg ciničnog odnosa vladajućih prema kvaliteti naših života. Isto tako, te politike nisu izmislili naši političari, one postoje već dugo vremena vani i njihovi rezultati pokazuju da su mnogo više išle na ruku bankama nego građanima. Možda u tome leži odgovor na to zašto država odbija osmisliti neke pametnije stambene politike'', napominje Marčetić.
Zadatak države i gradova, kao što smo već također pisali, jest da vode promišljenu politiku izgradnje javnih stanova za povoljan najam lokalnom stanovništvu. Na taj način je moguće osigurati veći stambeni fond za mlade, za društveno ugrožene skupine, deficitarna zanimanja i druge, a u isto vrijeme povoljnijom cijenom utjecati na tržište najma stanova. Kao dobar primjer ističe se grad Beč koji ima čak 60 posto stanova za najam u javnom i neprofitnom vlasništvu u odnosu na Zagreb koji ima oko 30 puta manji udio.
No, daleko je 'crveni Beč' od 'belog Zagreb grada' ili Splita, a znakovit u toj priči svakako je izostanak strateškog promišljanja i upravljanja javnim prostorom pri čemu je GUP slon u sobi.
- 'Imamo neizdrživ sustav najma stanova na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju'Zagreb (Shutterstock)
''Zagrebački GUP je, poput recimo i onog splitskog koji je isto u permanentnoj nemogućnosti donošenja, pravi pokazatelj kako se našim urbanim cjelinama ne želi strateški upravljati. Činjenica da je gradonačelnik spreman zagrebačko javno zemljište i veliki financijske resurse dati za takozvani 'Zagreb Manhattan', a kako bi na njemu profitirale globalne nekretninske firme, dovoljno svjedoči o bezočnosti odnosa prema gradu i njegovom bogatstvu'', upozorava Marčetić.
Podsjeća da ''nacrt GUP-a još iz 2017. ne predviđa niti jednu
izgradnju javnih stanova na javnom gradskom zemljištu iako
činjenica da posjedujemo zemljište može značajno utjecati na
cijenu izgradnje stanova. Pritom sama pročelnica ureda za
strategijsko planiranje, svojim potezima oko Gredelja i bloka
Badel jasno pokazuje da smatra da su sva brownfield područja u
središtu grada izvrstan poligon za investitorski profit, a pritom
ne razmišlja o tome koje bi socijalne i društveno korisne mjere
se trebale poduzeti na tim područjima''.
''Naime, europski gradovi poput Barcelone ili Beča kada razvijaju
projekte na vlastitom zemljištu, čak i kada raspisuju natječaje
za investitore za takve projekte, prvenstveno se vode mišlju što
ti investitori mogu učiniti za grad, a ne što grad može učiniti
za investitore'', napominje Marčetić i zaključuje: ''Iz nacrta
našeg GUP-a jasno je da je se radi o spisku želja investitora, a
o tome najzornije svjedoči da je Grad odbio skoro sve prigovore i
prijedloge građana i time učinio instituciju javne rasprave
gotovo ništetnom''.
