Vukovarska bolnica je bila mjesto gdje su ispričane mnoge priče o Vukovaru i borbi za svaki život tijekom ratnog stradanja toga grada 1991.
"Ono što mogu kazati iz svoje perspektive operacijske sestre 91', 17. studenog je bio dan kao i svaki drugi. Težak, naporan, tog dana smo primili 13 ranjenika, radilo se kao da ćemo ostati još tri mjeseca, a ne još jedan dan do sloma obrane grada Vukovara", prisjetila se za HRT doc. dr. sc. Agneza Aleksijević, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo OŽB Vukovar.
"Gladni, žedni, iscrpljeni, ali vođeni ljubavi prema domovini, požrtvovnosti, humanošću, sve je to obilježilo nas najsitnije u društvu jer tad se živjelo ispod zemlje obzirom da je sve ono iznad zemlje bio uništeno. Mjesecima nismo vidjeli dana, nismo znali kada je dan, kada je noć, ali svatko je dao svoj obol, i zdravstveni i nezdravstveni radnici, da ne pričam o našim postrojbama, pa i onima u skloništima koji su darivali krv koja nam je bila dragocjena. Nema trenutka kada nismo davali cijele sebe", dodala je.
Kako su izdržali?
Aleksijević kaže da su takve teške uvjete izdržavali jer su imali motiv. "Ovdje su bili inteligentni ljudi koji su jako dobro vladali vještinama, bili smo majstori improvizacije. Još u rujnu je bila prekinuta opskrba vodom, ostali smo bez struje, napajali smo se agregatima, definitivno ste morali biti čarobnjak da kada jedan agregat prestane raditi znate što napraviti s drugim. Logistika je izuzetno značajna u tim trenucima. Veliko hvala nezdravstvenim djelatnicima, deset kuharica i šest pomoćnih koje su kuhale za 700 duša u bolnici, vozačima hitne, onima koji su destilirali vodu, koji su čistili, jednostavno smo bili kao jedan dobro uigrani orkestar", opisuje doc. dr. sc. Agneza Aleksijević.
Istaknula je da je strah u ratnim okolnostima jedna ljudska osobina koja je obilježila sve. "Ali stotine ljudi je ovdje obitavalo mjesecima, i zdravstveni radnici, i ranjenici, i bolesnici, smo jedni drugima davali snagu da izdržimo sve to skupa", naglasila je.
Najdramatičniji trenutak
Šima Šesto, umirovljena medicinska sestra iz ratne vukovarske bolnice, rekla je da je more situacija i životnih sudbina koje su joj se urezale u pamćenje.
"Nakon silnih bombardiranja sa svih strana, bili smo toliko uplašeni da smo se skrivali između štokova misleći da će nas to spasiti jer bi se najrađe zavukli u mišju rupu da smo mogli. 5. listopada nakon naleta aviona bačene su dvije bombe, jedna je eksplodirala gore, a jedna je kao pancirno zrno probila sve ploče. Poslije naleta aviona čuo se muk, pa probijanje ploča, prasak, prašina.
Dok smo se snašli, sve je popadalo, vidim u jednom trenutku svog pacijenta koji je zagrlio nešto što je u trenutku izgledalo kao boca kisika koju sam požurila maknuti s njega. U istom trenutku moj muž, vozač saniteta, koja je bio ranjen je bio zaklonjen u prolazu i nisam znala kome bi prvo priskočila vukući bombu, od čega je kasnije nastala anegdota. Pacijent je ostao živ, on je imao malu porezotinu na čelu. Od svih trenutaka to je bio najdramatičniji", prepričava Šima Šesto.
"Bez obzira koliko je vremena prošlo, ova ustanova je prošla deseti krug pakla s obzirom kakvi su ljudi ovdje dolazili, znali su da ćemo im pomoći, ali tolika koncentracija muke i jada je bila ovdje. Mi smo radili svoj posao, trudili smo se kao ljudi koliko možemo pomoći, radili smo sa srcem jer nam je bio najvažniji čovjek, koji su na kraju svega toga odvedeni i pobijeni na Ovčari. Ta činjenica da spašavamo život i uspjeli smo, preživjeli smo, i iza toga sve je bilo uzalud, 260 ljudi odvedeno iz vukovarske bolnice se pripisuje svima nama kao neuspjeh. Život je najvredniji svakome od nas, ali u tim trenucima život je bio tako krhak.
Nakon 30 godina mi smo svi ranjene duše i nama je jako teško taj dio prekriti. Ratna rana treba vremena da se izliječi, ovom pričom na ovaj način želimo sebi olakšati, ne možemo zaboraviti, ali trudimo se, radimo na sebi. Treba se o tome pisati da se to ne zaboravi, ali mi trebamo živjeti dalje, naša mladost i ovaj grad treba se razvijati", zaključila je Šima Šesto.
