Legendarni Branko Borković, Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, bio je gost RTL-a Danas.
Od 98., kad je bila prva kolona sjećanja nakon mirne reintegracije, svake godine sve više ljudi dolazi u Vukovar. Ove godine, čini se, najviše. Vi ste ovdje svake godine. Kakav je osjećaj?
Nije najviše, bilo je više ranijih godina. Zbog korone i ovih okolnosti... bilo bi više da nije takvo stanje kakvo jest. Vrlo sam ponosan, tim više što imamo državni vrh koji je zajedno prošetao, što imamo ono što želimo, što im je Vukovar svo vrijeme poručivao: Snaga Hrvatske je u jedinstvu. Želim im da budu najbolji premijer i najbolji predsjednik na čast i ponos svih nas.
Grad nikad nije predan, a vi ste tada prije 30 godina imali točno 30. Među zadnjima ste izišli iz Vukovara, koje scene pamtite?
Prije svega, to je trenutak nemoći. Nemoć je ono što me najviše mučilo svo vrijeme, da ste blizu totalne pobjede, da smo bili imalo snažniji, sigurno rat ne bi trajao od tog trenutka, od te '91. Nažalost, on se produžio do '96. Nemoć kad znate da ste bolji, da ste jači, a da nemate čime, da nemate više niti mogućnosti niti ljudi za tu pobjedu kad je grad doveden u stanje da ga preuzme neprijatelj koji je počinio najgori pokolj u Europi od Drugog svjetskog rata., gdje je međunarodno humanitarno pravo palo na ispitu, gdje najveće svjetske silnice nisu spriječile pokolj najnemoćnijih, civila i ranjenika.
Znamo da ste u Vukovar došli kao školovani vojnik, kako je to izgledalo na samom početku obrane?
Da, ja sam završio vojnu akademiju, školovani sam vojnik i ovo je bila općina koja nažalost nije imala sustav vlasti zato što su većinu činili ljudi Srbi koji su kao čllanovi SDS-a prešli na drugu stranu, podigli barikadu i zapravo željeli ovladati ovim prostorom tako da istjeraju Hrvate kao što su to učinili na prostoru Iloka. Morali smo sve strukture graditi ispočetka da bismo izgradili kvalitetni sustav obrane.
Čini li vam se vjerojatnim kad govorimo o odgovornosti, neprocesuiranju za ratne zločine, jer to je nešto što muči i Vukovarce i branitelje, čini li vam se to nakon 30 godina realnim?
Možda jedna vrlo bitna uporedba. Kad je general Klein došao na ove prostore, sreli smo se i razgovarali u uredu pokojnog predsjednika, njegov stav je bio da jedna i druga strana sjednu za stol i ponude meni da s njima sjednem za stol i da riješimo ratni sukob i probleme. Moj odgovor je njemu bio da sam ja suglasan s njegovim stavom, ali da bih vrlo rado vidio primjere kad će Nijemci i Židovi sjesti za isti stol, pogotovo oko konclogora na teritoriju Njemačke i da mi svojim primjerom pokažu, ali da ako ne riješimo pitanje ratnih zločina i svega što su oni počinili, da mi ne možemo riješiti pitanje mira.
Je li država oko ratnih zločina mogla, trebala učiniti više?
Ne govorim o hrvatskoj državi, govorim o jednoj konkretnoj instituciji Hrvatske, o DORH-u, koje nažalost nije surađivalo s Međunarodnim tribunalom. Hrvatska je jedan od osnivača Haaškog tribunala i očekivala je da pravda bude zadovoljena. Međutim, DORH nije surađivao s Haaškim tribunalom i nije poduzimala mjere da bismo mi danas imali čistu situaciju s obzirom na ratne zločine.
Mislite li na državu ili na DORH?
Na DORH, konkretno. Po Ustavu je samostalna institucija unutar sustava hrvatske države koja je odgovorna i koja je morala raditi svoj posao. Odgovorno tvrdim da nije radila svoj posao dugi niz godina. To sam spomenuo davnih dana, kad je to izazvalo incident, da za zločine na Ovčari nisu otvorili niti jedan predmet.
Može li se onda gledatu u budućnost? Što treba napraviti kako bi ti ljudi dobili mir?
Prije svega, znači, mi ne možemo stati i čekati da riješimo problem, nego moramo graditi život i živjeti za život. Ali isto tako moramo tražiti od institucija da rade svoj posao zbog kojega oni postoje. Isto tako, ljudi iz institucija moraju odgovarati za svoj nerad.
Čini mi se da stalno ponavljate jedne te iste stvari. Mislite li da će institucije onda konačno profunkcionirati kako priželjkujete?
Ja drugog načina ne vidim. Ja sam vjernik, duboko vjerujem u budućnost.
