Pomoćnika u nastavi nedostaje na tisuće, djeci su prijeko potrebni pa ih roditelji traže povećalom. Traže ih preko službenih kanala poput Zavoda za zapošljavanje, ali i preko oglasa na društvenim mrežama.
Naime, susrećemo se s povećanje broja djece s različitim teškoćama u razvoju kojima je potrebna asistencija u školi, pomoćnici su nekada školarcima i lijeva i desna ruka.
Između dva sustava
Svakog kolovoza nanovo se javljaju na natječaje putem kojih se zapošljavaju, a onda u lipnju kada škola završava – država ih šutne na burzu rada. Svake godine dva mjeseca ovi ljudi su nezaposleni, nemaju sve benefite koje imaju osobe s ugovorima na neodređeno vrijeme, ta dva mjeseca ne broje im se u radni staž, piše Dubrovački dnevnik.
Neki nemaju pravo niti na godišnje odmore, a bez stalnog radnog odnosa teško mogu dignuti i najmanji kredit za, recimo, kupnju automobila. Njihov posao nije struka, institucionalno su u zbrci između sustava obrazovanja i socijalne skrbi, a svake godine muče ih ti isti problemi.
Puno ih pored ovog posla radi i dodatni, samo kako bi mogli dostojanstveno živjeti. U nekim županijama poput Koprivničko-križevačke satnica im je tek tri eura, nemaju dodatke za smjenski rad niti koeficijent na plaću pa se mjesečno dolazi do iznosa koji je ispod granice siromaštva.
U Dubrovniku- bolje nego ostatku zemlje
Početkom rujna na sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, na prijedlog gradonačelnika Mate Frankovića dubrovačkim pomoćnicima u nastavi povećana su primanja na 7,70 eura bruto po satu, odnosno 6,16 neto.
Europski socijalni fond osigurava mjesečnu naknadu od 711 eura bruto po asistentu, odnosno satnicu od 4,8 eura. Ostatak financiraju jedinice lokalne i regionalne samouprave, odnosno osnivači škola. Grad Dubrovnik osnivač je osnovnih škola na širem gradskom području čiji asistenti stoje puno bolje od svojih kolega u ostatku Hrvatske pa i od kolega u dubrovačkim srednjim školama kojima je osnivač Županija i koji za sada povećanje satnice nisu dobili.
Ovakvu situaciju mogu zahvaliti socijalno osjetljivom gradonačelniku koji je prepoznao važnost zanimanja – tvrde sugovornice.
„Tražili smo sastanak s gradonačelnikom i on nas je u roku nekoliko dana primio. Uvijek je bio iznimno suosjećajan, shvatio je sve naše probleme i potrebe. U posljednjih godinu dana nam je dva puta podizao satnicu, zato bismo zahvalili njemu kao i svim vijećnicima Gradskog vijeća koji su uz stopostotnu podršku prijedlog usvojili, posebno vijećniku Maru Kristiću koji je dva puta za govornicom potencirao ovu temu“, govore za Dubrovački dnevnik pomoćnice u nastavi koje rade u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Gružu.
„Možda bi i ministar trebao doći i vidjeti što radimo!“, poentiraju i dodaju kako je u tome najveći problem to što ih Ministarstvo ne priznaje dok je, čini se, Grad Dubrovnik puno svjesniji njihovog značaja pa im osim povećanja satnice, redovno isplaćuje božićnicu i regres.
Što rade pomoćnici u nastavi?
Njihov posao u principu je provesti cijeli školski dan s učenikom. To znači pomoći mu oko praćenja nastave, učenja, pisanja, snalaženja u priboru i knjigama, nekima je potrebna i fizička pomoć poput odlaska na toalet i slično. S njima su po potrebi i u produženom boravku u prva dva razreda, odmora nemaju niti među satovima ni na velikom odmoru, konstantno moraju budno motriti dijete kojemu asistiraju.
Jele Baraba i Anita Krizmanić, pomoćnice su u nastavi u gruškoj osnovnoj školi
Ne manje važno, potrebni su učenicima i kako bi se socijalizirali s okolinom i vršnjacima i osjećali kao dio razredne zajednice.
„Oni se nerijetko osjećaju kao da ih nitko ne voli. Naš je zadatak onda pokazati im suprotno. Vjerujte nam, kada to uspijemo i pokažemo im kako ih vršnjaci vole, tada se oni potpuno promijene i počinju uživati u školi“, govore gruške pomoćnice u nastavi.
Broj djece s teškoćama raste, a asistenata nema dovoljno
Vidljiv je trend rasta broja djece s poteškoćama u razvoju kojima je u školi potreban pomoćnik. Samo u gruškoj osnovnoj školi, govore nam sugovornice, u deset je godina broj asistenata porastao s manje od deset na dvadeset koliko ih je danas.
„Dijagnoze te djece mi ne znamo, niti su nam bitne. Time se bavi stručna služba, njihovi liječnici i terapeuti, a nama je bitno kako im pomoći u nastavi. Potrebni smo djeci s nekim manjim poteškoćama kada im moramo usmjeravati pažnju, objasniti zadatak i slično, a naravno ima i djece s težim oštećenjima zdravlja kojima je potrebna i fizička pomoć oko kretanja i slično“, objašnjavaju sugovornice i dodaju kako je njihov angažman iznimno bitan kako bi učitelji, odnosno profesori mogli obaviti svoje predmetne obveze.
POGLEDAJTE VIDEO: Načelniku ukinuta zabrana približavanja ženi koju je pijan tukao. Nitko joj nije javio: 'Noge su mi se odsjekle'
Dijete koje, u njihovom nedostatku na tržištu, ostane bez asistenta, pokušava se samo uklopiti u razredni kolektiv, što je često iznimno zahtjevno kako tom pojedincu, tako i njegovim vršnjacima i učiteljima, odnosno profesorima.
Najbolja i najbezbolnija opcija, iako ne tako česta, jest da asistent dijete prati iz godine u godinu, kroz cijelo školovanje, dok god je potreban.
„Takav kontinuitet je najbolji. Međutim, to je često nemoguće jer asistenti iz raznih razloga odustaju od ovoga posla, neki zbog plaće, drugi shvate da im je previše zahtjevno već prvi dan, tjedan ili mjesec, nekima je to pak samo prijelazni posao dok čekaju zaposlenje na nekom drugom mjestu i slično“, upozoravaju pomoćnice u nastavi s kojima smo razgovarali.
Većina ih se zadrži godinu ili dvije, a tek su rijetki oni koji rade po sedam, osam ili deset godina.
Posao za koji treba ljubav i strpljenje
Inače, pomoćnici u nastavi bi primjenom novog Zakona o osobnoj asistenciji trebali postati njihov dio, a krovno ministarstvo bilo bi im ono socijalne skrbi. Dodatno je to razljutilo pomoćnike u nastavi koji ističu kako rade u obrazovnim ustanovama, odnosno školama pa smatraju kako bi se upravo pod tom institucijom trebalo i riješiti pitanje njihovog rada.
„Unatoč svim tim povećanjima koje daje naš Grad, pomoćnika u nastavi će i dalje nedostajati dok god se pitanje našeg rada ne riješi na razini države. Zovu nas roditelji čijoj djeci trebaju asistenti da im nekoga nađemo, ali ljudi jednostavno nema. Osim problema s regulacijom rada i malom plaćom, još jedan izazov su i ljudi, za ovaj posao treba imati puno strpljenja“, govore sugovornice i dodaju kako edukacija za pomoćnika u nastavi traje otprilike 20 sati.
'Niti jedna edukacija ne može nas pripremiti'
„Slušamo predavanja o različitim stanjima, ali svako dijete je individua za sebe i niti jedna edukacija nas ne može pripremiti na ono što nas čeka kada uđemo u razred. Čovjek mora imati 'ono nešto' za baviti se ovim poslom. I roditelji tu odigraju važnu ulogu u upoznavanju, objasne nam potrebe djeteta, kako bi u pojedinim situacijama moglo reagirati i slično. Na kraju s vremenom i dan kroz dan učimo o djetetu i ono o nama“, govore.
Na kraju godine su roditelji u većini slučajeva toliko zadovoljni da se zapravo bore s idejama kako to izraziti, neki nazivaju na telefon iz dana u dan s pričama o napretku, drugi iskustva pokušaju pretočiti u neke trajne uspomene, a svima je zajednička velika zahvalnost.
„Mi puno značimo prvenstveno djeci, ali i roditeljima koji su mirni kada znaju kako dijete u školi ima pomoćnika s kojim će obaviti sve one zadatke koje treba, na najbolji mogući način. Značimo i profesorima koji ne bi mogli obavljati svoj posao kako treba da nas nema“, ističu i dodaju kako je u gruškoj školi ostvarena odlična suradnja na relacijama pomoćnici u nastavi-ravnateljica-stručne službe-učitelji-profesori-roditelji-djeca. Nažalost, nije svugdje tako.
„U velikom broju škola u Hrvatskoj, profesori i stručne službe ne prihvaćaju pomoćnike u nastavi i tu nastaje problem“, iznose.
'Otkad si mi ti postala asistent, školu obožavam'
„Znaš, ja ti školu prije nisam volio, a otkad si mi ti postala asistent školu obožavam“, u tu jednu rečenicu koju je tada osnovnoškolac s višestrukim oštećenjima zdravlja, a danas mladić, uputio svojoj pomoćnici u nastavi, mogla bi stati cijela priča o smislu ovog posla, ali i motivima onih koji ga rade.
„Veća satisfakcija nam ne treba. Zbog toga i radimo ovaj posao, iz čiste empatije i ljubavi. Osjećaj da smo korisni tamo gdje je zaista potrebno i rad s djecom nas ispunjavaju. Istina je da nekada doma idemo 'mrtvi umorni' s glavoboljom, ali na kraju dana je lijepo. Još da smo cijenjeni... Jer ne živi se od lijepog osjećaja“, zaključuju sugovornice.
Vrijeme je da ih se čuje
Dok je in govoriti o inkluziji i prihvaćanju različitosti ovi ljudi još stoje na marginama sustava, čekajući da ih netko konačno u njega uvede, njihovoj struci da priznanje i sva prava koja proizlaze iz rada.
Do tada, oni ovise o "lokalnim moćnicima", empatiji gradonačelnika/ca, njihovoj socijalnoj osjetljivosti i spremnosti da '"driješe kesu". Diljem Hrvatske zbog toga pomoćnici su ispod granice siromaštva, u Dubrovniku za sada imaju sreće jer ih gradska uprava itekako čuje. No, to nije dugoročno rješenje.
Pred svaku jesen i novu školsku godinu o tome se priča, još nikada dovoljno glasno da se konačno nešto i poduzme. A vrijeme je bilo još prije 15 godina kada je Hrvatska potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i obvezala se uvesti inkluzivno obrazovanje. Ono postoji, ali i oni koji ga provode na rubu su egzistencije, drže ih tek dodatni poslovi i ono što država ne može kupiti – ljubav.
