Monica Prpić, kći Roberta Prpića, jednog od 1118 radnika Uljanika koji će dobiti otkaz napisala je dirljivo pismo koje je objavila na društvenim mrežama, a kojim je dirnula cijelu Hrvatsku.
Roberto je radio kao zavarivač i nije znao za pismo koje je kćer napisala. Drugi posao i ne traži.
Zadnju plaću dobio je prije osam mjeseci, a u međuvremenu je preživljavao radeći na crno.
"Moj tata je moj heroj! Radio je 27 i pol godina u Uljaniku. Sebe je cijeloga dao. Ja sam ponosna što sam dijete uljanikovca, dijete radnika. Zato sam napisala emotivno pismo posvećeno mom tati, mom idolu", rekla je Monica za 24 sata.
Monicino pismo prenosimo u cijelosti:
"Moj tata je gradio brodove.
Tata,kako si? Osim umorno, razočarano, povrijeđeno i
iskorišteno.
Što ćeš sada ,odakle krenuti, kako? Pitam se, pitaš se i ti, no
pitaju li se oni, mislim da ne.
VEZANA VIJEST
Uvijek si mi pričao o svom radnom mjestu,umoran i ljut ali taj ponos nikad nisi znao sakriti sa lica, uostalom gradio si brodove tko se nebi ponosio time. Sjećam se, bila sam dijete, vodio si seku i mene na porinuće,ne sjećam se brodova, ali sjećam se tebe, tvoje srce je bilo veće od tog broda dok si nam pokazivao halu u kojoj radiš i objašnjavao šta to točno tata radi, ništa nisam kužila, osim da si sretan dok pričaš o tome, to mi je bilo dovoljno. Gledao si u taj brod kao da je samo tvoj a ja sam i dalje gledala samo u tebe, samo moj tata. Ali nisi bio samo moj, bio si i njihov, dapače više su te oni imali za sebe nego ja. Kad bi došao kući bio si pre umoran za išta, ali uvijek biš iz džepa izvukao još onu mrvu snage samo za mene i moje vječne gluposti. Sjećaš se tata, napravila sam ti bila crtež tvojih divova, sigurno nisi bio oduševljen idejom da ih gledaš i kad si kući, ali mi to nikad nisi rekao, bio si sretan.
Shvaćaš li tata, ostavio si im svoju mladost, snagu, vrijeme, dao si Uljaniku sebe, mog tatu, za uzvrat si ostao bez ičega, naravno da shvaćaš, vidim to na tebi svakog dana sve više. Čak je i onaj ponos s lica odavno zamijenjen porazom.
Rasla sam, gledala sam kako stariš brže od drugih tata. U više navrata si mi rekao da kad bi imao sina ,kad bi te pitao da mu nađeš posao u Uljaniku da bi ga istukao, znaš, dobro bi učinio, uništio bi ga kao što je tebe i toliko drugih.
Narasla sam, došlo je vrijeme za odluke,d ošao je dan kad sam ti
rekla: "Tata,ja odlazim, odlazim iz ove države, želim dobit
priliku u životu." Rekao si mi da ne idem,da ni drugdje nije ni
ljepše ni lakše, ostani tu kćeri moja, vjeruj mi, bit će ti žao.
Bio si u pravu kao i uvijek, žao mi je, žao mi je što sam ostala,
što gledam kako ti odnose Uljanik, dio tebe, dio nas. I što ću
nažalost gledati kako će nam postepeno odnijeti sve, našu Pulu,
sve što jesmo i znamo.
Tata, ostala sam, tu sam, a gdje si ti? Gdje si ostao tata, u
limu, u varovima, u svom plavom trlišu na rivi mora čekajući
bolja svitanja.
Ali drago mi je da sam tu, da te nasmijem kad drugi ne umiju, da te podsjetim da si jači od svih brodova koje si gradio ispod predivnih divova na ubrzo zaboravljenom otoku zvanom Uljanik. Da te podsjetim da si ti moj div i najveći brod.
Tata,volim te.
Svi smo mi dica Uljanika."
