Južnoafrička trojka Die Antwoord u ponedjeljak je na Velesajmu održala vjerojatno najglasniji koncert koji smo ove godine imali prilike doživjeti u našem gradu. Razorni basovi do temelja su uzdrmali zidove Paviljona 9, Yolandini vriskovi doslovno su parali uši, a paklenu atmosferu zaokružila je visoka temperatura zbog koje su (naj)nabrijaniji posjetitelji imali dojam da prisustvuju rave partyju u sauni.
Sve to, međutim, tek djelomično je prikrilo činjenicu da su Die Antwoord samo prosječan bend, odnosno revolucionarna, ali nikad do kraja realizirana ideja. Danas, kada su najslavniji dani razvaljenih „raveova“ ipak sve dalje od nas, a hip-hop zaglavio u prosječnosti i igranju na sigurno, trojka bizarnog izgleda svojim je spajanjem Ninjinog repanja, Yolandinog skvičanja i drum'n'bass/gabba/techno ritmova DJ Hi-Teka preko noći osigurala status jedne od najvećih atrakcija elektronske glazbe. Pridodamo li tome i njihov „white trash meets horror“ imidž te povremeno morbidne i eksplicitne stihove, u vrijeme debija „$O$“ stvarno se činilo da se konačno pojavio netko tko će granice između svih tih žanrova učiniti nevažnima i gotovo nevidljivima.
Navedeno su na Velesajmu potvrdili izvedbama hitova poput „Ugly Boy“, „Happy Go Sucky Fucky“ i „Enter The Ninja“ tijekom koje se naslovni junak i bacio u publiku, no ostatak njihovog opusa ponajprije zahvaljujući Hi-Tekovim beatovima i samplovima, nije puno više od zaglušujućeg kopiranja The Prodigyja i drugih electro punkera devedesetih.
Uz to, zbog problema s razglasom povremeno sam imao dojam da prisustvujemo izvedbi jedne, sat i 20 minuta dugačke, pjesme. Ukratko, nastupe Die Antwoorda isplati se pogledati iako u glazbenom smislu ne nude previše toga vrijednog pamćenja.
