Moj dida je radio cijeli svoj radni vijek u jednoj šibenskoj tvornici kraj visokih peći i, kako je to već u ona neka vremena išlo, nakon određenog broja godina došao njegov red i firma mu je ponudila stan. On je to glatko odbio, ne predomišljajući se niti jednog jedinog trenutka. Kad ga je zaprepaštena rodbina stala ispitivati o razlozima odbijanja, naveo je dva razloga. Prvi je bio taj što je dida pet kilometara od Šibenika imao svoje polje do kojeg je, kad god je mogao, odlazio jašući na svom magarcu. Kad mu je dakle ponuđen državni stan u jednom od novoizgrađenih gradskih nebodera, postavio je pitanje:
“A di ću ja, molin vas lipo, u ovome neboderu držat moga tovara?“.
S tuđeg konja nasrid polja
Naravno da je to pitanje postalo predmet sprdnje i prenosilo se s koljena na koljeno kao jedna od najkomičnijih obiteljskih legendi. No, onaj drugi razlog, koji se rjeđe spominjalo, valjda zato što je rijetko tko shvaćao značenje istoga, zvučao je otprilike ovako:
"E, dico moja, s tuđeg konja nasrid polja!"
"S tuđeg konja nasrid polja?"
Kao dijete, pokušavala sam proniknuti u tajno značenje ove didove izjave koju je ponavljao kao mantru u svim mogućim prilikama, ali nisam uspijevala shvatiti što li zapravo želi reći. Vizualizirala sam moga didu na konju, na nekakvom polju, ali što s tim, i što je dida radio na tuđem konju, i zašto je baš "nasrid" polja letio s tog konja, e, to mi je bila čista misterija.
Nepokolebljivo nepovjerenje u državu
Jedino što sam shvaćala, bilo je to da izrečeno zvuči prijeteće i proročanski, kao uostalom i većina tih i sličnih rečenica starih plemenskih mudraca. Trebalo je odrasti i proživjeti svega, da bi smisao didovih riječi postao jasan. Suština je bila jednostavna. Dida je, hvala bogu, doživio duboku starost, promijenio nekoliko država i državnih uređenja, ali se jedno nije nikad promijenilo – njegovo nepokolebljivo nepovjerenje u državu i vlast, pa ma kako se dotična država ili vlast zvala i ma kakvim se obećavajućim perjem kitila.
Rezimirano, dida je bio od onih ljudi koji nisu vjerovali ni Titu, ni Tuđmanu. Ako je, kojim slučajem, neka vlast i imala određenih zasluga po pitanju kvalitete njegova života, dida je bez problema toj vlasti odavao priznanje, ali je to uvijek bilo priznanje samo određenom pozitivnom potezu, a nikada ideologiji niti sistemu u kojem je trenutno živio.
Besplatan ručak ne postoji
Njegovo nepovjerenje je bilo tako fundamentalno da, eto, od države i vlasti nije htio nikakav poklon primiti, vodeći se cijeloga života za onom "Uzdaj se u se i svoje kljuse", tj. u svog tovara.
Zgoda sa stanom kojeg je odbio samo je jedna u nizu sličnih a koja je najzornije potvrđivala didovo uvjerenje o tome kako nijednu vlast u stvari nije zaista briga za "malog čovjeka" i da, što se njega tiče, besplatan ručak, kad je vlast u pitanju, zapravo ne postoji. Nije bio incidentan tip, poštivao je sve ono što se poštivati nekako dalo, ali je svaku novu garnituru onih koji su se predstavljali kao lučonoše narodnog prosperiteta, dočekivao sa sumnjom. Tek nakon što bi određena vlast konkretnim djelom učinila nešto stvarno dobro za narod, ili pučanstvo, kako hoćete, on bi zadovoljno klimao glavom. U međuvremenu, propitivao je, analizirao, dovodio u pitanje i zadržavao rezervu spram svih: ovih, onih i inih.
Mazohistička navada
Demokraciju dida nije baš uspio omirisati, ali, sudeći po svemu, on je ionako bio njeno predziđe. Da je poživio, vjerojatno bi bio silno začuđen mazohističkoj navadi ovog naroda da pasje vjerno podupire neku stranku tj. vlast čak i kad ova sasvim očito iznevjeri dato joj povjerenje. Ta fanatična odanost, koja svaku stranku pretvara u sektu kojoj se zaklinju na ovozemaljsko i onozemaljsko obožavanje, didu bi sasvim sigurno prenerazila. Kako i ne bi, kad se pri odabiru stranaka stanovnici ove zemlje ponašaju isto kao i pri odabiru nogometnog kluba za kojeg će navijati. Odaberu jednom, i vjernost traje doživotno, po onoj "I kad gube i kad tuku, uvijek vjerni..."
Možda ljudima nitko nije objasnio da izbori znače upravo to – biranje, i da njihova doživotna i bezuvjetna odanost jednoj političkoj stranci podsjeća na ono društveno uređenje koje im se danas tako gadi kad ga se sjete. Birati bi se valjda trebalo po ostvarenim rezultatima i dobru napravljenom za birače. Ovako ispada da biramo one koji su uspješnije napravili puno dobra za same sebe i koji su narod gurnuli u dublju bijedu.
"E, dico moja, oni vam uvik prvo gledaju kako će namirit sebe i svoje" rekao bi moj dida danas, da ima priliku.
A onda bi, odbivši prethodno državnog (Trojanskog) konja, sjeo na svog magarca i odjašio u zalazak sunca.
