U lipnju 1952. sve "nogometne" oči svijeta bile su uperene u Rusiju. Točnije Sovjetski Savez. Očekivala se odluka hoće li sovjetski sportaši, ponajprije naširoko hvaljeni nogometaši, nastupiti na Olimpijskim igrama koje su sljedećeg mjeseca trebale biti otvorene u Helsinkiju. Bio bi to prvi nastup nogometne reprezentacije SSSR-a na jednom velikom međunarodnom natjecanju.
Odluku je trebao donijeti čovjek kojega sport, pa ni nogomet, uopće nisu zanimali. Njega je zanimala isključivo slika kakvu će svjetska javnost na temelju nastupa pojedinih sportaša dobiti o zemlji kojom je diktatorski vladao tridesetak godina. Za Josifa Visarionoviča Staljina svatko je mogao sudjelovati, ali njegova zemlja je morala pobjeđivati.
Posebno olimpijsko selo za komuniste
Nakon što je Međunarodni olimpijski komitet pristao na izgradnju posebnog olimpijskog sela u glavnom gradu Finske, kako sportaši iz komunističkih zemalja svoje slobodno vrijeme ne bi provodili s kolegama s kapitalističkog Zapada, i nakon što su sportski stručnjaci zaključili da će sovjetski olimpijci dominirati natjecanjima, Staljin je dao zeleno svijetlo.
Nogometni turnir, što zbog velikog broja sudionika što zbog kvalitete igrača, bio je možda i najjači u povijesti Olimpijskih igara. Pa ipak među brojnim kvalitetnim susretima najviše pažnje, komentara ali i posljedica izazvat će dvoboj između SSSR-a i Jugoslavije. Razlozi su bili prije svega političke prirode.
Naime, u tom su trenutku prošle već četiri godine kako se Jugoslavija, mala, ali tvrdoglavo-ponosna zemlja suprotstavila "velikom bratu" i odlučila krenuti svojim putem. U međuvremenu jugoslavenske građane nisu uplašili ni pokolebali tenkovi na granicama, ekonomska i politička izolacija, pa čak ni pokušaji fizičke eliminacije predsjednika. Naprotiv, sve su to doživljavali kao potvrdu da su 1948. ispravno postupili.
Dramatičan meč Jugoslavije i SSSR-a
Poput političkih odnosa i nogometni meč bio je prepun drame. Petnaest minuta prije kraja Jugoslavija je vodila 5:1 da bi uslijedio preokret u kojem su sovjetski igrači uspjeli izjednačiti. Kako se tada pobjednik nije odlučivao jedanaestercima odluka o prolasku u daljnju fazu natjecanja donesena je na ponovljenoj utakmici dva dana kasnije.
Ovaj put jugoslavenski reprezentativci nisu dopustili iznenađenje te s rezultatom 3:1 prekinuli sovjetske snove o velikom uspjehu. Dok se u SSSR-u ali i ostalim komunističkim zemljama ovaj poraz nije javno analizirao već ignorirao i prešućivao, jugoslavenska i svjetska javnost su likovale. Svjetski mediji pisali su ne samo o pobjedi jugoslavenskih nogometaša nego o nadmoći jugoslavenskog nad sovjetskim modelom socijalizma. Vrijeme će pokazati da su bili u pravu.
Proslava pobjede, po izjavama svjedoka, bila je nezapamćen događaj. Splitskom rivom, zagrebačkim trgovima i ulicama orilo se skandiranje Jugoslaviji i Titu. Hrvati, Srbi i svi ostali građani bili su ponosni na svoju zemlju, na njezine sportske, političke i ekonomske uspjehe.
Oči svijeta su ponovno uperene u Rusiju
Lipanj je 2018. Sve "nogometne" oči svijeta ponovo su uperene u Rusiju. U međuvremenu se puno toga promijenilo. Prvo, u samom nogometu. Spomenuta utakmica odigrana je u vremenu kada je nogomet bio prvenstveno igra a ne biznis. Nogometaši su bili slavni, ali ne i bogati. Evo jedne zanimljive epizode. Jugoslavenski su reprezentativci do Finske putovali dva i pol dana, i to vlakom, autobusom, trajektom i avionom.
Dok su u Minhenu čekali vlak za Hamburg na peronu su održali kondicijski trening. Možete li današnje nogometaše zamisliti u takvoj situaciji? Ne da rade sklekove na peronu, nego da se uopće voze vlakom. O promjenama u kvaliteti nogometa da i ne govorim. Neusporediv je nogomet kakav su Rusi na svojim stadionima mogli gledati 1950-ih i danas. Nasuprot tome, svaki navijač u Hrvatskoj danas može samo sanjati nogomet kakav se na ovim prostorima igrao prije šezdeset godina.
Proučite model političara i onda napravite sve suprotno
Dogodile su se i brojne političke promjene. SSSR i Jugoslavija više ne postoje, a zemlje nastale njihovim raspadom nisu na isti način (be)značajne na svjetskoj geopolitičkoj karti. Ruski političari hrvatske (srpske, makedonske, crnogorske…) više ne doživljavaju kao ravnopravne partnere. Za ruskog šefa države "lokalni" predsjednici nisu konkurencija, a kamoli opasnost. Svjetski mediji ne uspoređuju ruski i hrvatski model razvoja. Jer, prvi im se možda i ne sviđa, ali drugi ni ne postoji.
Za kraj, obraćam se našim nogometnim reprezentativcima koji upravo očekuju početak jednog velikog sportskog natjecanja. Savjet za njih je vrlo jednostavan. Kako bi odigrali što bolji nogomet samo proučite način rada hrvatskih političara u zadnjih dvadesetak godina. I onda učinite sve suprotno! Drugim riječima, pokažite entuzijazam, dobru strategiju i jasnu viziju. Budite kreativni i lucidni, ali poštujte fair play. Pokažite dostojanstvo i kad gubite i kad pobjeđujete. Učite na tuđim ali i vlastitim greškama. Uvažavajte iskustva vaših prethodnika.
I znajte, bez obzira na postignut rezultat, već ovakav pristup bit će pobjeda. S obzirom na atmosferu u hrvatskom društvu, pobjeda velika ko Rusija.
