Nažalost već godinama, uvijek u isto vrijeme, pišem o događaju kojega se Hrvati i Srbi sjećaju na vrlo selektivan, ustvari vrlo sebičan način. Prošlo je 24 godine od vojne operacije „Oluja“, a njezino obilježavanje u Hrvatskoj i Srbiji izaziva i dalje potpuno suprotne emocije. Za jedne sjećanje na hrabrost, domoljublje, oslobođenje i uspostavu mira, za druge sjećanje na stradanje, patnju, progon i gubitak najmilijih. Mogu li oba narativa biti ispravna, ili što je možda i važnije, jednakovrijedna? Siguran sam da bi samo razmišljanje o odgovoru na ova pitanja predstavljalo veliki iskorak u unapređenju odnosa između dva naroda koji ponekad upravo udaljavanjem pokazuju koliko su bliski. Ne mislim da je moguće, pa ni potrebno, tuđe stavove odmah prihvatiti. Ali, barem ih poslušati i razmisliti o njima, bio bi izvrstan početak.
Kako to izgleda, a uz samo malo dobre volje bi moglo izgledati, kod Hrvata?
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoz, praznik je posvećen vojnoj operaciji u okviru koje je oslobođen dio teritorija nad kojim demokratski izabrane vlasti međunarodno priznate države četiri godine nisu imale nikakvu kontrolu. Da stvar bude gora, upravo s tog teritorija su na krajnje nehuman način bombardirani brojni hrvatski gradovi, i uglavnom tamošnji civilni objekti. Moj dobar prijatelj, sa samo 18 godina, upravo je tako poginuo. Šetao je ulicom kada je pokraj njega pala granata ispaljena iz Krajine. A nije bio jedini. Moja obitelj nije imala staklo na prozorima četiri godine. Zbog brojnih granata koje su padale oko zgrade, nakon što su nam prvi put popucala stakla, odlučili smo do kraja rata zadržati najlon na prozorima. Tek nakon Oluje, kad smo znali da te vrste opasnosti više nema, ponovo smo ih ostaklili. I nismo jedini tako postupili. Za većinu nas koji smo živjeli u blizini „granice“ Oluja je označila kraj strepnje i straha. Za brojne prognane Hrvate Oluja je označila povratak njihovim kućama. Za većinu ostalih građana Oluja je označila oslobođenje zemlje i mogućnost slobodnog kretanja.
Je li ovakav, hrvatski pogled na Oluju ispravan? Jest. Ali, nije potpun.
Slaveći pobjedu Hrvati moraju imati snage prisjetiti se i poraženih. Svih onih Srba koji su napuštali svoje domove jer hrvatske vlasti nisu ništa konkretno učinile da ih zadrže i osiguraju im nastavak normalnog života. Svih onih kuća spaljenih i opljačkanih od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga, i prvenstveno svih onih civilnih žrtava koje su hrvatski vojnici i policajci poubijali nakon završetka vojne operacije. Kao i svih nepostojećih presuda hrvatskih sudova za počinjene nečasne radnje i zločine.
A kako to izgleda, i uz samo malo dobre volje bi moglo izgledati, kod Srba?
Oluja predstavlja najveći egzodus srpskog naroda nakon Drugog svjetskog rata i masovno ubijanje civila, za koje nitko u Hrvatskoj nije odgovorao. Mnogi ljudi koji se ni na koji način nisu ogriješili o zakon ili moral, napustili su svoju djedovinu i krenuli u neizvjesnu budućnost.
Je li ovakav, srpski pogled na Oluju ispravan? Jest. Ali, nije potpun.
Opravdano oplakujući vlastitu žrtvu i prozivajući hrvatske vlasti zbog nesankcioniranja odgovornih za ubojstva, palež i pljačku, Srbi propuštaju na isti način reagirati na gotovo indentičan scenarij koji se 1991. dogodio Hrvatima koji su živjeli na području Krajine. Zašto su dopustili progon i ubojstva hrvatskih civila, ili pljačku njihove imovine? Kako su krajiški Srbi 1991. reagirali na ova zlodjela? Koliko je njihovih sunarodnjaka sankcionirano pred civilnim i vojnim sudovima Krajine? Kad smo kod same Oluje, iako to nije službena verzija, nema sumnje da hrvatskim vlastima nimalo nije smetao egzodus Srba i da se nitko nije pretrgao uvjeriti sve te ljude da im je ostanak, unatoč svemu, najbolja opcija. Ali, isto tako je povijesna činjenica da hrvatska vojska nije prognala Srbe iz Krajine. Svaki grad u koji su ušli, bio je već prazan. Danas su javno dostupni dokumenti vlasti Republike Srpske Krajine o „planskoj evakuaciji“ vlastitog stanovništva koja započinje istodobno s Olujom. Naravno da to i dalje ne mijenja prije iznesene činjenice o odnosu hrvatskih vlasti prema tom egzodusu. Međutim, otvara ipak jednu temu s kojom se Srbi, posebno oni porijeklom iz Hrvatske, uporno izbjegavaju suočiti. Da, imaju svako pravo iz različitih razloga prozivati hrvatske vlasti. Ali, što je sa srpskim vlastima? Onima u Kninu, i pogotovo onima u Beogradu. Kako te 1995. tako i nekoliko godina ranije. Zapitaju li se ponekad jesu li mitinzi s četničkom ikonografijom i antihrvatskim parolama, koji se u Hrvatskoj organiziraju od kraja 1980-ih, dakle prije pobjede HDZ-a na izborima, utjecali na daljnji razvoj događaja? Razmišljaju li o odgovornosti Beograda, o čemu ugledni Srbin iz Hrvatske, Simo Rajić, piše: „mitingaške ili jogurt-revolucije, smišljene u kabinetu Slobodana Miloševića, imale za cilj da se u krajevima gdje su Srbi u većini, organiziraju masovni skupovi. Pokušavalo se Srbe vatrenim govorima o njihovoj ugroženosti od Hrvata i ulozi matične zemlje u njihovoj zaštiti uvjeriti da je njihov opstanak moguć jedino u jednoj državi“. Nije to bio prvi put da Beograd „skrbi“ o Srbima van Srbije. Ali, nije bio ni prvi put da jedan Srbin ukaže koliko je takav pristup pogrešan i opasan. Dvadeset godina ranije, veliki srpski političar Marko Nikezić ustvrdio je da „bilo kakva pretenzija, ili samo intencija Republike Srbije za staranjem o svim Srbima u Jugoslaviji predstavlja čisti nacionalizam”.
Licemjerni Vučić
Zato danas posebno licemjerno zvuče moralne prodike srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji je samo nekoliko mjeseci prije Oluje u društvu Vojislava Šešelja, a usred Hrvatske, zazivao veliku Srbiju grmeći kako „Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“. Možda bi baš Vučićev primjer, dok ovih dana drži jednako zapaljive govore i suočava se sa svačijom, samo ne svojom prošlošću, Srbi trebali iskoristiti da se zapitaju o odgovornosti, ne samo hrvatskih nego, i vlastitih elita za nevolje koje su ih snašle.
Ja to radim svaki dan. Preispitujem tuđe, ali i vlastite stavove. U svaku izjavu u kojoj smo „mi“ jedini ispravni, a „oni“ jedini krivci, od početka sumnjam. A, i dobru i zlu sam davno prestao stavljati nacionalni predznak.
I iz dana u dan se osjećam sve bolje. U društvu meni dragih Hrvata, i isto tako dragih Srba. Probajte i vi, i vidjet ćete da život u kojem tražite razloge da nekog zavolite postane puno ljepši od onog u kojem tražite razloge da nekog zamrzite.
