Kandidat SDP-a za predsjedničke izbore, bivši čelnik stranke i premijer Zoran Milanović konačno se ukazao javnosti i konačno i definitivno "izašao iz ormara".
"Kažu da sam kandidat ljevice, istaknuo je Milanović, ali ja sebe vidim kao predvodnika moderne Hrvatske koja se ne boji i koja je progresivna, koja se ne ograđuje bodljikavom žicom. Malo smo duboko uronjeni u 21. stoljeće", kazao je Milanović potpuno odlučan kako svoju kampanju želi i hoće bazirati na tome da bude predsjednikom svih Hrvata, nikako samo ljevice koja je kao što znamo duboko uronjena u 20. stoljeće.
I nije li to divno, kada jedan čovjek kao njih nekoliko jučer na Prideu u Splitu konačno izađe iz ormara? Nije li to krasan osjećaj, osjećaj slobode, da konačno možeš biti ono što jesi, a ne ono što ti se nameće ili implemetira u tvoj život, pa bio on i politički.
Zoran Milanović konačno je stao pred ogledalo i priznao. Da, ja sam pripadnik i dio korporativnog, neoliberalnog kapitalizma. Ne, ja nisam nikakav budući kandidat ljevice u Hrvata, niti to želim biti. Hrvatska je znatiželjna zemlja i dalje, ako vam se uopće da, izlaganje možete pročitati na našem portalu Vijesti RTL-a.
Sve samo ne ljevičar
Zoranu Milanoviću trebalo je toliko godina da sam shvati da je sve samo ne ljevičar, SDP-u će očito trebati mnogo više, a Hrvati kada shvate ionako će biti kasno. No kada smo već spomenuli Pride u Splitu, sjetimo se jednog onomad, a lipanj je mjesec bio prve godine mandata Zorana Milanovića kao Premijera. U Splitu mladi "yungen" neonacisti pretukli su organizatora Pridea, i nas u koloni ponosa i podrške toj nezaštićenoj manjini zasuli organizirano kamenicama.
Zoran Milanović tog je kobnog dana, od kojeg je počelo ludilo u Hrvata, mirno ispijao svoju podnevnu kavu na Cvjetnom trgu sunčanih naočala zataknutih za čelo promatrajući kumice kako nose povrće s placa.
Novinari, poslovično, nisu pitali tada novu ruku koja ih hrani, i novog apologetu neoliberalnog kapitalizma za cijenjeno mišljenje o incidentu. Taj događaj, pokazat će se godinama kasnije, bio je idealna prilika da se fašizam, homofobija, ustaštvo, napadi na LGBT zajednice, strogo sankcioniraju i pravovremeno kazne. Zoran Milanović umjesto što je taj dan kopao nos na Jelačić placu, imao je mehanizme i odgovornost da, crnoj zmiji koja je pomolila svoju glavu, zada fatalan i pravosudni udarac. Da doista pokaže da je Premijer zemlje, kako ono, uronjene duboko u 21. stoljeće.
Novi vrli libertarijanski svijet
Kada se onomad "drumsko razbojništvo" otvoreno uvuklo u privatni sektor udarivši na sindikate i prava radnika, napisao sam gospodinu Premijeru da pogoduje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu, liberalizira prostor u kojem djeluju deklarirani desničari te da nacionalistička ideologija i korporativni interesi imaju čudnu simbiozu za vrijeme njegova mandata. Zaboravio sam tada, naivan kakav već jesam, da su perjanice tog "new deala", nove generacije liberalno-kapitalističke mladeži svi od reda – školske kolege uvaženog Premijera. Počevši od vlasnika "Atlantik Grupe" pa dalje.
Novi vrli libertarijanski svijet pomaljao se iza zagrebačkog smoga, uključujući i medije koji su papagajskim obožavanjem pratili Milanovića kako kupuje piceke i svježi sir na Placu. Blesav kakav već jesam, još sam vjerovao i tada kako Premijer neće socijal – demokraciju udaljiti od temelja ljevice. Pa majku mu, mislio sam tada, a mislilo je i pola SDP-a, neće valjda čelnik najveće lijeve stranke u Hrvata sjebati upravo sva načela na kojima ona počiva?
No upravo ti temelji ljevice, antifašizam kao temelj društva, pokazali su se Premijeru sekundarni i nebitni. Svjetonazorskim pitanjima, zabrinjavajućim porastom fašizma u društvu, uvaženi Premijer se nije izvolio baviti.
Zoran Milanović bavio se tada proračunom.
Sramotni događaj iz Splita
Već je tada otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao "hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala" koje će napuniti ionako klimave prihode gospodi ministrima. Gospodinu Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva, razloga da izgube živce imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin Premijer ne gubi svoje kod, pokazat će se puno kasnije, ključnih socijalnih i svjetonazorskih pitanja za društvo. Za budućnost Hrvatske koja bi za nekoliko godina već mogla po naznakama izgledati kao divljački poligon domoljubno – desničarsko – klerofašističkog miljea kojem je uvaženi Premijer propustio povijesnu šansu stati na rep drakonskim kaznama, mjerama, zakonom kako već stoji u Ustavu RH. Da još i dokaže kako ne misli sankcionirati zabrinjavajući porast nasilja, ksenofobije, mržnje prema Romima i Srbima, gospon Milanović se izvolio slikati na Kaptolu potpisujući novi, veći i izdašniji budžet Crkvi.
Kada se u veljači iduće godine dogodio apsurd i presedan u novijoj svjetskoj povijesti bez nazočnosti cirkusanta od gradonačelnika ljevičara i lokalne politike, bez nazočnosti novinara i okupljenih građana, kada se pod blindiranom oružanom pratnjom interventne postrojbe MUP –a, policajac s fantomkom u strahu za svoj identitet, (da mu tko ne zamjeri), dlijetom skinuo sramotan fašistički slogan koji se nitko otkrivena lica nije usudio skinuti, ja sam iskreno izgubio živce iz revolta što se fašistički slogani od strane policije i državnih institucija skidaju pod okriljem mraka, bez obzira što ustav RH jasno zabranjuje takve slogane i bez obzira što ga ljudi koje plaćamo da nas štite i imaju svoja imena i prezimena, dakle skrivaju identitet u strah od deklariranih fašista.
Zoran Milanović
Taj sramotni događaj koji se zbio u Splitu, u kvartu koji je etnički očišćen od Srba devedesetih, pokazao je jasno u kakvom smijeru ide Hrvatska. Hrvatska, kako ono, ah da, duboko uronjena u 21 stoljeće.
Taj sramotni događaj pokazao je i kukavičluk Zorana Milanovića koji se nije usudio javno maknuti ustaški pozdrav iz samog centra grada. Isti će u godinama koje dolaze postati praktički rehabilitiran.Kao i ustaški pozdravi, crne uniforme, ploče u Jasenovcu koje slave najpoznatije ustaške koljače, zastave sa početnim bijelim poljima, mise na Bleiburgu i tako dalje, i tako dalje.
Hrvatska je polako gubila živce
Zoran Milanović je pogađate tada spavao kao beba. O sramotnom djelovanju policije koja proustaške simbole uklanja pod okriljem noći u strahu od domoljuba, branitelja i koga već ne, uvaženi Premijer se nije oglasio. Mediji su taj događaj popratili šturo, objavljujući Premijera na duplericama u "casual" izdanju kao najnoviju pop – ikonu u Hrvata. Kada su na nogometnim stadionima izvikivani fašistički pozdravi od strane nogometaša i kada je i pravosuđu postalo jasno da se cijeli svijet zgraža, a na travnjacima stadiona osvitali fašistički simboli, Hrvatska je polako gubila živce no Zoran Milanović čuvao je tada svoje za kudikamo važnije stvari – promatranje kumica kako odnose na plac svoje zavežljaje s povrćem.
Kada se smisao njegove vlade na kraju pretvorio u narcisoidne provale bijesa, te na koncu i u otvoreni nacionalizam koji ima prihvatljivo lice, (dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja zapošljava pet stotina radnika tjedno nacionalističkim kapitalistima i mahnito osigurava svojim parazitima egzistenciju po državnim službama), shvatili smo konačno da je SDP samo pro – forma ljevice, tj. njen žalostan hibrid koji rapidno gubi zgroženo članstvo djelovanjem, bolje rečeno, ne – djelovanjem uvaženog Premijera i predsjednika te tužne i dezorjentirane stranke.
Zorana Milanovića takve trice i kučine kao što su svjetonazorska pitanja, temeljna ljudska prava, zaštita manjina, nisu izbacile iz takta. Kao ni vojska novinara koja je imala tada ulogu da budno pazi da Premijera ne izbaci iz takta.
O zabrinjavajućim pojavama u društvu pisali su samo neovisni mediji, par portala i tradicionalni mrzitelji svega hrvatskog među koje spadam i sam.
Još sam jednom prozvao premijera
Kada su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare, ne da sam izgubio živce, nego sam popizdio i konkretno prozvao gospodina Milanovića da mi odgovori kako za vrijeme obnašanja aktualne vlasti dozvoljava da mu fašisti zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu, kako nad slobodnim novinarima, tako i nad samu profesiju koja bi se u demokratskom društvu trebala zaštititi od upliva bilo kakve politike.
Zoran Milanović kopao je taj dan nos na Cvjetnom trgu promatrajući kumice kako odlaze na plac. Takve trice i kučine nisu našem Premijeru uspjele dignuti živce. Kakvi novinari? Novinari koji su narcisoidnog Premijera pratili okolo Placa bili su itekako dovoljni.
Zoran Milanović, Sanja Musić Milanović
Kada je onomad u situaciji kada je pritiskom na pravosuđe mogao jednu zločinačku organizaciju vratiti u barake iz kojih je ispuzla, Zoran Milanović nije shvatio "bit trenutka", već se prepao shvativši razmjere takvog čina pa je dopustio je da se ista na valu nacionalizma vrati u političko sedlo i ozbiljno mu ugrozi novi mandat.
I naravno da je ne priznavši krivicu zbog te činjenice koju će isti dan gadljivo objasniti u tjedniku "Nacional" kao pobjedu demokracije, nastavio ignorirati fašiste i kriminalce pogađate, promatrajući kumice s placa, a ja sam izgubio živce kao što sam ih izgubio i izlaskom Ive Sanadera i Nadana Vidoševića iz zatvora, da ne govorim Tome Horvatinčića koji je ubio dvoje nedužnih ljudi, no već je ionako bilo kasno da očekujem kako će gospodin Premijer svoje živce izgubiti zbog takvih sitnica.
Koprcanje u domoljubnom blatu
Zoran Milanović taj dan se slikao za Jutarnji list sa spasiteljem hrvatskog gospodarstva, lovcem na muflone i jelene, i svojim mentorom dakako – Ivicom Todorićem.
Zoran Milanović je upravo tada svojim smiješnim koprcanjem u domoljubnom blatu kojim su se kitili upravo oni za čije je uskrsnuće izravno bio i odgovoran kao i za brzorastući nacionalizam tada, a kod nas je već četvrt stoljeća nacionalizam praktički jedini svjetonazorski okvir, otvorio širom vrata onom u čemu mi živimo danas. Dakle u nacionalističkom, klerofašističkom blatu. Zoran Milanović, šef SDP-a, lider ljevice, čovjek koji je kitio antifašističke spomenike, ali otvorenom ostavio tada i opciju da koalira sa Branimirom Glavašom i njegovom fašističkom "Sokolskom Gardom", bio je isti onaj Zoran Milanović koji je odjednom koalirao sa osuđenim kriminalcima, a u svojim redovima imao i nekoliko nepravomoćno osuđenih. Protiv pola Milanovićeve vlade tada slagale su se konkretne i skandalozne afere.
Zoran Milanović i Zoran Milanović bili su tada, ako me pamćenje ne vara – ista osoba.
Novi - stari spasitelj
Danas dok društvene mreže i mediji "mahnitaju" za novim – starim spasiteljem Hrvatske, danas dok mu tepaju i državna i privatna dalekovidnica, danas dok gospon Milanovića već nazivaju mesijom i spasiteljem Hrvatske, kako ono, koji će nas konačno duboko uroniti u 21. stoljeće ja se zbilja s pravom pitam kog kurca je taj čovjek čekao da izađe iz ormara svih ovih godina?
Taj jedini vitez koji se može suprostaviti ovom bezumnom stanju u kojem živimo, fašistima i drumsko – razbojničkom kapitalizmu, pomahnitaloj predsjednici koja ruši sjedalice da dođe do sportaša i slika se s njima, korumpiranom pravosuđu i besramnom, poltronskom stanju u medijima, taj lider ljevice koji to nikada nije ni bio osim formalno, kada javno obznani kako ne namjerava biti ono što nije, dobije danas aplauz Davora Bernardića, pola SDP-a i njegovu konkretnu podršku u predsjedničkoj utrci? Zar to nije dovoljno shizofrenično i sasvim dovoljno suludo čak i za standarde Hrvatske, za koje znamo da nisu baš ni veliki, a boga mi ni zahtjevni?
Zoran Milanović označen je na društvenim mrežama kao jedini spasitelj, Mesija, jedini koji ima hrabrosti suprostaviti se otvorenoj fašizaciji društva, gadljivom populizmu predsjednice i kleru koji je odavno izgubio busolu.
No ja se ne mogu oteti dojmu da nam je Zoran Milanović danas, jasno i glasno svima poručio kako ne želi, i neće biti predsjednikom takve Hrvatske koja s pravom od njega očekuje takve poteze. Zoran Milanović konačno je izašao iz ormara. I poručio nam svima da malo odjebemo.
Zoran Milanović u predsjedničku avanturu zaranja sam, konačno slobodan i svoj, sa izdašnom potporom neoliberalnog kapitalizma čiji je vazal i apologeta, Zoran Milanović iz svog ormara u 21. stoljeće zaranja sa čitavom Hrvatskom kojoj još izgleda nije došlo iz guzice u glavu.
Da smo toliko duboko da nas spasiti od svih njih može jedino kakva kataklizma.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
