Nitko nije rođen zao, dobro skoro nitko, pošto je u nekih ubojica doista pronađen Y kromosom viška zbog čega su genetski predodređeni da budu agresivni i opasni. Govorim o onima koji beskrupulozno gaze preko tebe da bi došli do svog cilja, onima koji možda i nemaju cilj, ali su presebični da bi vidjeli kako njihovo ponašanje utječe na druge. Presebični ili jednostavno nesposobni i socijalno/emotivno priglupi.
Primijetite ovaj dekrešendo moje misli, s ubojica na emotivne bogalje. Da, oni su moja tema danas, bili su mjesecima prije, bit će ih i u tekstovima nakon ovog jer se samo kote i postaju dio naše bliske svakodnevnice.
Sad ću vam ispričati priču o jednom dečku, ajmo ga nazvat Zdenko. Ne znam niti jednog Zdenka pa se neće nać uvrijeđen što ga spominjem. Zdenko je nedavno, sasvim slučajno sreo žensku s kojom se ranije 'družio', if u know what I mean. Nikad se nije direktno izjasnio što mu je značila, no činilo se da mu je probila neke kukuljice u koje se znao obavijati, tj. da joj je on dopustio da mu se toliko približi.
Da, Zdenkec je bio jedan od Onih s velikim O. Onih koji su UMALO TVOJI. Ne žele se predati sasvim i biti nečiji. Njihova izlika je emotivna ogoljenost i nesposobnost ponovnog voljenja zbog rana koje imaju iz prošlosti (neš ti, 'ko ih nema), a realnost je da, kad maknete nerealnu, mazohističku zatelebanost u njih, da zapravo imate posla s jednom vrlo sebičnom i manipulativnom osobom koja svjesno radi neke stvari ljudima nažao, najčešće jer im one to samo dopuštaju. Zašto bi stali s takvim iskorištavanjem ljudi i situacija? Zašto stvarno, kada im je zadovoljavanje njihovog ega i dosade primarno. I tako je Zdenko sreo Đurđu. (Ne znam niti jednu Đurđu pa mi nema koja zamjeriti što je spominjem).
Đurđa se prvo pokušala praviti da ne vidi Zdenka i ignorirati ga. Uspijevalo joj je to neko vrijeme, no primijetio je to Zdenko i nije mogao podnijeti da se njega, NJEGA, za kojim se patilo, odjednom ne doživljava. Đurđa nije izgledala dobro. Bila je onaj tipični teški mazohist koji je dopustio da je ubije situacija koju je godinama imala sa Zdenkom. Samo je željela sigurnost, a tražila ga je kod krive osobe koja za to tada nije bila spremna. Niti će vjerojatno biti ikad. I sama je bila labilnija osoba te je nakon finalnog prekida s njim dobila blagi slom živaca, zapustila se i dobila otkaz na poslu zbog inertnosti. Bila je u blagom rasulu. Kad ga je srela, prvo se držala kao da je ok i uspjela je small talkati s njime, no ubrzo je puknula!
- "Prokletniče jedan narcisoidni, što hoćeš od mene, zašto me sada ne puštaš na miru?", vikala je na njega. "Dala sam ti svoje vrijeme, tijelo i nadu u bolje sutra, a ti si me odbacio čim sam ti se približila! Ti imaš ozbiljnih problema, mladiću, i opasnost si za sve žene koje te okružuju!", poručila mu je bijesno.
- "Moj bed, stvarno sori", nije mu bilo stalo do nekog pretjeranog opravdavanja. Više ga je mučilo zašto ga ignorira, a kada je doznao zašto, i što se sve dogodilo s njom nakon prekida veze koju nisu ni imali, ostao je malo šokiran posljedicama svog ponašanja. "Dobro pa jesam li ti ja ikad davao nade za išta više da bi se toliko oslonila na mene i onda razočarala nakon prekida?", pokušao si je umiriti savjest.
- "U svom tom ludilu davanja premalo pažnje ili krivih shvaćanja znakova koje si i davao, jedno je bilo konstanta, gledao si samo svoje dupe. Ako nisi htio ništa, a znao si da ja želim nešto, mogao si ti stati tome na kraj. A ne da me, svaki put kad pobjegnem, nečime kupiš natrag. Slatkom riječju, poluobećanjima. I onda kad se ponadam, da me počastiš jednom velikom ništicom. Izludio si me zbog vlastite kontradiktornosti, a moje emocije mi nisu dale da racionalno razmišljam i sama se maknem iz toga. Putem sam te upoznala, vidjela da nisi loš i zao čovjek, ali zašto si onda radio loše stvari? Predugo sam te gledala kao zbunjenog bedaka koji nesvjesno radi to što radi, ne mogavši se niti naljutiti na tebe jer si emocionalni kripl. E pa pretjerao si s izlikom 'ja sam kripl'. Dobro ti znaš što radiš. Ali te boli k. To je jedina i prava istina. Ne želim živjeti u svijetu gdje ljudi ovako povrijeđuju ljude, a navodno im je stalo do njih. Ne, nije im stalo do njih. Ne znam kako se ponekad ne gadiš sam sebi", bila je njezina finalna rečenica. "Ah da, piješ", zadala mu je nokaut.
Artwork by Phazed
Dugo su mu njene riječi još odzvanjale u ušima kada je otišla. Nakon što je već par dana prošlo od njihovog susreta, i dalje ga nisu napuštale te optužbe. Odjednom mu se javila savjest. Upitao je frenda Miška za savjet.
- "Miško, misliš li ti da sam ja zao i loš čovjek?"
- "Da", odgovorio mu je s podsmijehom, znajući što ga muči.
- "Molim? Hvala puno, frende".
- "Mislim, ne namjerno zao, dobar si ti frend, ali što se tiče odnosa prema ženama... hoću reći... je li tornado zao kada podigne kuću i otpuše je u dječje sirotište? Je li morski pas zao kada pojede nekog jadnog surfera, je li virus koji jede tjelesne stanice loš kada napadne...?"
- "Ok, ok, stani više, razumijem te što hoćeš reći. Ja sam zlokobna sila prirode."
- "Uglavnom jesi. Što te sad to muči, jel' to zato što si sreo Đurđu?"
- "Rekla je da sam joj uništio dobar dio života".
- "Da, ali ona je odlučila spavati s tobom, kakav je to onda život imala prije toga?"
- "Haha, hvala ti, frende, uvijek me oraspoložiš... Moram ti reći, po prvi put se osjećam krivo zbog svojeg ponašanja, pogotovo sada kada sam vidio kakve to ima posljedice. Nisam ja kriv zbog svih loših stvari koje su se događale u njenom životu, ali barem sam mogao 'svoje pojavljivanje' u istom odraditi korektno, da ne bi došlo do ovakvih situacija".
- "I to što osjećaš krivnju te iznenađuje?"
- "Ne, ono što me iznenađuje je to što alkohol ne pomaže. Djeluje kao gruda kad je baciš na snijeg, samo se podebljava".
- "Ajde, ajde, pa nije ovo valjda prva žena koja je zbog tebe imala živčani slom?"
- "Naravno da nije. Ali nikada me ranije nije ovoliko mučila savjest".
- "E pa možda je napokon u sebi razvijaš. Barem počinješ shvaćati da tvoje akcije ponekad imaju posljedice na život i razmišljanje drugih ljudi".
- "Hvala ti Oprah, bez tebe to nikad ne bih shvatio. Ali da, u pravu si, trebao bi preuzeti odgovornost za štetu koju proizvedem".
Misao je očigledo sjela i u njegovom se mozgu dugo gnjezdila. Prošlo je neko vrijeme, situaciju s Đurđom je nekako poželio riješiti, barem se ispričati i reći joj da je shvatio, ali kako je vrijeme odmicalo, mislio je kako ni njoj to više sada nije bitno i pustio je da zub vremena nagrize i taj 'incident'. Mjesec dana kasnije ponovno je razgovarao s istim prijateljem, Miškecom.
- "I, što se dogodilo s tvojom krivnjom jer uništavaš tuđe nade u ljubav?"
- "O, pa krivnja i dalje postoji... Sada samo učim kako živjeti s njom."
- "Ti si, frende, nevjerojatan".
- "Ajde ajde, htio sam napraviti dobru stvar, ali je već prošla baba s kolačima. Namjere su mi bile dobre".
- "I to je smiješna stvar oko tebe. Nekako nema veze kakve su tvoje namjere, dobre, loše ili neutralne, nekako... na kraju sve te jadne žene većinu vremena pate zbog tebe".
- "Želiš reći da ipak nisam ja kriv?"
- "Da, to je upravo to što želim reći...", sarkastično i rezignirano je završio Miškec i ovaj iskreni razgovor s frendom oko žena, shvaćajući da se u iste više nikada neće uvlačiti. Neki konji jednostavno nikad neće naučiti. Njih treba početi žaliti jer im je dovoljna 'kazna' vlastita pogubljenost i životna kontradiktornost. Isto tako, ne treba ih žaliti pretjerano i puštati im da im pogubljenost bude izlika. Vrijeme je da se suoče s posljedicama vlastitog djelovanja.
Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. Problem je samo što se čovjek navikne na svaki smrad. Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni. Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba. Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. (Meša Selimović, Tvrđava)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.