Javna je tajna da se Katoličkoj crkvi osipa stado. O tome predstavnici Crkve ne govore puno, o razmjerima pojave javnost samo nagađa, ali ponekad se provuče neka vijest između čijih redaka se može iščitati da je "zazvonilo na uzbunu". Eto, ovih dana je u jednim dnevnim novinama plasirana vijest prema kojoj su tijekom online popisivanja iliti samopopisivanja, prve faze aktualnog Popisa stanovništva, neki unuci upisivali bake i djedove kao – ateiste!
Zašto pobogu?! I koliko njih?
Pakleni plan uz bečku šniclu
Ako nije riječ o par sporadičnih spački, dakle stvari kojima se Kaptol ne bi trebao zamarati, onda ispada da je riječ o masovnoj pojavi, o tisućama, ako ne i desecima tisuća slučajeva. Što pak sugerira da Crkva vjeruje ili zna za nekakvu urotu. Urotu unučadi. A što, najblaže rečeno, zvuči bizarno.
Možete li zamisliti da u nekim podzemnim online kanalima, negdje u dubini tamnih sfera interneta, na nekim opskurnim chatovima hrvatski unuci… čitava vojska unuka kuje plan da naškodi Crkvi i naruga se svojim bakama i djedovima?
Zamislimo nekog Mateja iz Zagreba kako s Lukom iz Vukovara nagovara Marka iz Gospića da cimne Ivana iz Trogira s kojim studira indologiju na Filozofskom fakultetu, da mrčeći po internetu u gluho doba šire svoju urotu i traže istomišljenike. Kako bi u praksi izgledala realizacija tog paklenog plana? Evo jednog scenarija.
Matej će u subotu kod bake i djeda na ručak. Nije bio već mjesecima zbog korone, ali sad je i cijepljen – cijepio se samo radi ovog paklenog plana! - pa će mu se ovi silno razveseliti. Baka Marija napravit će bečke šnicle s pireom i štrudlu s jabukama. Matej će prije objeda čavrljati s djedom Ivanom pa ga sve onako izokola pitati jesu li se pripremili za dolazak popisivača, što ako je taj zarazan i nema covid-potvrdu i ne nosi masku, a može biti i lažni popisivač… već se pisalo da i takvi kruže okolo. Pa će nastaviti svoj lukavi ateistički plan između dva zalogaja bečke šnicle pred bakom i djedom koji se tope od sreće što ga vide nakon dugo vremena. 'A da vas ja popišem?' - pitat će dok baka bude stavljala štrudlu nas stol. 'Da vas poštedim gnjavaže', reći će.
Daj bako vjerodajnicu!
'Pa jel' se to može', nepovjerljivo će upitati djed. Naravno, kazat će unuk pa izbiflati ono što je pisalo u svim naputcima za samopopisivanje putem sustava e-Građani: da se može popisati svoje starije bližnje (roditelje, baku i djeda…) čak i ako žive u drugom kućanstvu, ali s njihovom vjerodajnicom. I da je pravilo da se s jednom vjerodajnicom popisuje jedno kućanstvo. Na isti način Matej će nagovoriti na isto i drugu baku i djeda, kojima je naumio sutradan na ručak. Dva slasna ručka - četvero novopečenih ateista!
Po istom ili donekle sličnom scenariju postupit će i ostali urotnici: Luka, Marko i Ivan. I svi oni koje su usput uspjeli nagovoriti na svoj plan. I svi oni koje su potom u isti uvukli ovi.
Zamislimo da je Luki ipak lakše jer njegovi djed i baka, očevi roditelji, ionako žive s njima pod istim krovom. On je za ručkom predložio svojim roditeljima da ih sve popiše online. 'Da vas poštedim gnjavaže.'
Što da ne, reći će otac i mati, a složit će se i djed i baka. Luka će zapisati OIB-ove svih, baku pitati gdje je bila kad je rađala njegovog oca ('Di bi bila? Pa u bolnici!') 'Ma ne, gdje si živjela?' 'Pa di bi živjela, tu gdje i sada!' Tako će i Luka, lukavo zašprehavajući ukućane doći do rubrike 'vjera' pa se zavjerenički osvrnuti oko sebe da provjeri gleda li ga itko od njegovih i s urotničkom sladostrašću svima utipkati: ateist!
Urotnička mreža unuka
I nikad se za to ne bi saznalo da netko od onih koje su Matej, Luka, Marko ili Ivan unovačili za svoj plan nije o tome malo glasnije pričao na mobitel u studentskoj menzi. A znate kako ide dalje: čuo jedan, ispričao drugoj, druga trećoj, ova prepričala četvrtome, a taj zgrožen ispričao župniku poslije nedjeljne mise. Istoga dana župnik sablažnjavajuću informaciju javio u biskupiju, biskup čim je saznao javio u nadbiskupiju, a otamo brže-bolje dojavili skroz gore Kaptolu. S Kaptola došapnuli o tome novinaru od povjerenja pa se glasina, upakirana u novinsku vijest, počela kotrljati natrag do javnosti. I urota je razotkrivena. Tko mari za to što se neko 'možda' ili 'navodno' putem zagubilo.
Sad stvarno i bez zezanja. Kolikih bi razmjera trebala biti takva zavjera da se uzdigne na razinu uzbune? Jedan slučaj, dva, tri, pet, pet stotina, pet tisuća, pedeset tisuća…? Koliko bi trebala biti raširena mreža unuka urotnika (MUU) da se u konačnom izlistanju rezultata popisa stanovništva vidi osjetan pad vjernika? Koliko je vjerojatno da će spačka nekolicine vragolastih unuka pridonijeti tome? Ili je riječ da Crkva, ne birajući alibije, unaprijed opravdava mogući pad broja vjernika. Zvuči blesavo, ali…
Ne, nema 'ali'. Zvuči blesavo. Samo to.
