S obzirom na to da je 'Moje mjesto pod suncem', čiji rad redovito pratimo, od samog početka zraka koja najmlađima pokazuje put iz života u siromaštvu u bolje sutra, svaka pomoć je dobrodošla. A upravo u želji da pomogne ostvarenju jednakih mogućnosti koje zaslužuju sva djeca, Entoni Šeperić je pokrenuo crowdfunding kampanju da bi skupio novac za biciklističku utrku na kojoj će sudjelovati u Maroku preko planine Atlas.
- 'Moje mjesto pod suncem': Zraka koja najmlađima pokazuje put iz života u siromaštvu u bolje sutra
- Djeca zaslužuju jednake mogućnosti: 'Mnogi ne shvaćaju da su privilegirani time što mogu kupiti svježu hranu'
Namijenivši kampanju ‘Mojem mjestu pod suncem’ skupljajući novac
za utrku, Šeperić skuplja i novac za taj program te će se
utrkivati kao njihov ambasador, a uključiti se mogu i građani i
građanke koji financijskom podrškom kampanje pomažu djeci u
otvaranju novih svjetova njihova samopouzdanja i njihovih
talenata.
Do utrke je ostalo nešto manje od dva mjeseca, a Šeperić, koji će
biti jedini iz ovog dijela svijeta, osim dvoje Slovenaca
koji voze u paru, ističe kako ne smatra da čini nešto osobito
veliko ili značajno. ‘’Riječ je, prije i iznad svega, o
osobnom izazovu i iskušenju, ali s čvrstim uvjerenjem da je
iskušavanjem i pomicanjem vlastitih granica moguće učiniti i
nešto dobra za druge. Bio sam motiviran višegodišnjim iskustvom
mojih prijatelja, bračnog para Grozdanov, koji velikim i
nesebičnim trudom, zajedno s mnogim drugim volonterima i
volonterkama, čine sve što je u njihovoj moći kako bi velikom
broju djece omogućili dostojanstvo vjere u vrijednost i
ostvarivost vlastitih snova. Često je pri tome riječ o vrlo
jednostavnim i najosnovnijim željama, koje su, nažalost, za ovu
djecu najčešće nedostižne zbog imovinskih ili socijalnih barijera
koje društvo pred njih postavlja. Takve priče i primjeri doista
nadahnjuju, ali ujedno i obvezuju’’, ističe Šeperić za
Vijesti.hr
- Još jedan projekt koji je zapeo: Što je 'banka hrane' i zašto je Hrvatskoj prijeko potrebna?
- Kada će Hrvatska dobiti banku hrane? Bacamo 400.000 tona, a siromašnih je sve više
- U RH lani donirano hrane u vrijednosti tek oko 10 milijuna kuna: Kad će banka hrane?
Podsjetimo, ‘Moje mjesto pod suncem’ je program socijalne
inkluzije za djecu iz društveno marginaliziranih obitelji, koji
provodi udruga Centar za kulturu dijaloga, a riječ je o nizu
besplatnih aktivnosti: od pomoći u učenju do kino projekcija,
izleta, predstava, ali i rada s roditeljima. Za njegovo
osmišljavanje je zaslužna grupa ljudi različitih profesija i
interesa koji su se, nakon što su s kolegama i prijateljima bili
aktivno uključeni u Inicijativu ukidanja PDV-a na doniranje
hrane, okupili u Rijeci tragajući za odgovorom: Kako dokinuti
nepravdu kojoj su izložena djeca iz siromašnih obitelji?
‘’Ljudi općenito ne znaju koliko su privilegirani i oni i njihova
djeca što primjerice mogu dijete poslati na izlet ili na neku
slobodnu aktivnost. Ne razumiju koliko je djece koja to ne mogu
što uvelike utječe na njihovu percepciju sebe, okoline i svojih
potencijala. U programu ‘Moje mjesto pod suncem’ baš to radimo –
da djeci koja to ne mogu, koja dolaze ispod ruba siromaštva,
omogućimo da se razvijaju na temelju svojih talenata, a ne
socijalnog konteksta u kojemu žive’’, kazale su ranije za
Vijesti.hr voditeljica programa ‘Moje mjesto pod suncem’
Sandra Grozdanov i socijalna pedagoginja
programa Ana Karakaš.
- (Ne)moguća misija: Može li Hrvatska po uzoru na Novi Zeland imati 'proračun blagostanja'?
- O kakvoj socijalnoj pravdi govorimo dok petina stanovnika Hrvatske živi u siromaštvu?
Šeperić je prije nešto više od pet godina napustio vlastitu poslovnu karijeru i posvetio se obitelji, a za Vijesti.hr prisjetio se i što mu je sve donijela ta odluka: ‘’Promjena u ritmu života i sve veće obveze koje sam preuzimao u našem obiteljskom domaćinstvu te u odrastanju i skrbi za naše dvoje malodobne djece nisu mi uvijek bile ni lagane, niti ugodne. Promjena u klasičnim rodnim ulogama pomogla mi je shvatiti žrtvu mnogih majki i domaćica te sam stoga naučio cijeniti roditeljsku posvećenost, koja je i meni tako često nedostajala u životu. Ali skrb uvijek dolazi uz cijenu, pa mi kao roditelju nije uvijek bilo lako zadržati mirnoću i koncentraciju. Često bih bio rastrgan i ‘potrošen’ dnevnim obvezama čiji se rezultat najčešće nije primjećivao. Često bih se osjećao posve potrošenim i beskorisnim. Pregaženim. Trebalo mi je oduška i tada sam otkrio biciklizam. Putovanje biciklom unijelo je posve novu dimenziju i sadržaj mome životu. Htio sam vratiti osjećaj samopoštovanja i želju za postignućem pa sam se stoga i prijavio na Atlas Mountain Race’’.
Riječ je o planinskoj utrci izdržljivosti bez vanjske podrške u ukupnoj duljini od 1140 kilometara od Marakeša do Agadira preko gorja Visoki Atlas u Maroku. Šeperić je zahvaljujući prijateljima i poznanicima uspio prikupiti sredstva koja mu omogućuju sudjelovanje na utrci, no volio bi prikupiti više sredstava za ‘Moje mjesto pod suncem’: ‘’Svatko je pozvan i dobrodošao uključiti se u podršku samoj kampanji, na čemu sam iznimno zahvalan. Moj podvig je od manje važnosti, mnogo je važnije skrenuti pozornost na sam program i probleme djece kojima je namijenjen, a koji su uz dobru volju svih nas uistinu riješivi. Naravno, podršku je moguće iskazati i izravno kroz podršku samom programu’’.
Šeperić je jednom kazao da je najbolja verzija njega ona koja
okreće pedale, a objasnio nam je kako je došao do te spoznaje:
‘’Nametnula mi se kroz iskustvo putovanja biciklom. Budući da sam
nekoć bio i fratar, često kažem da je bicikl moj samostan,
sredstvo spoznaje i samospoznaje, a lanac bicikla je moja
krunica. Iskustvo vožnje i putovanja biciklom vratilo me izvornom
iskustvu susreta s ljudima – naime, sreća je u slavenskim
jezicima istovjetnog korijena kao i riječ susret, i ono me
učinilo poniznijim i sretnijim. Bicikl je moj pokretni samostan i
oruđe spoznaje kojim, pomalo mijenjajući sebe, nastojim mijenjati
i svijet oko sebe – nabolje’’.
''Bicikl je, zapravo, jedna od općenito najboljih i najuspjelijih metafora života: da biste održali ravnotežu, kako kaže Einstein, morate neprestano ići naprijed! I kao što ne postoje stručnjaci za život, bez obzira na reklame i galamu onih koji žele da u to povjerujete, tako je i s biciklom: tko god želi ići naprijed, jednostavno mora okretati pedale! Sve drugo je šuplja priča’’, kaže Šeperić.
No, svjestan je da bi bilo djetinjasto kada bi rekao kako bi svijet bio bolji kada bismo svi provodili više vremena na biciklu, a napominje da se ne osjeća niti pozvanim suditi o tome tko odrađuje ili ne odrađuje svoj dio posla kako bi svijet izgledao boljim nego što uistinu jest. Ipak, bicikl ga je, opetuje, naučio jednoj važnoj stvari: ‘’Tko prestane okretati pedale, vrlo brzo gubi ravnotežu i – pada. Nikada, dakle, ne bismo trebali zastati u činjenju dobra jer u protivnom padamo’’.
