Premijer Plenković se hvali onime čime bi se zapravo trebao postidjeti. Rast plaća od 11,5% za tri godine izrazito je nizak u kontekstu trogodišnjeg razdoblja, u kontekstu usporedbi s istočno i južno europskim zemljama i u kontekstu egzodusa radno-aktivnog stanovništva. On je izrazito nizak i u odnosu na fiskalne i financijske potencijale zemlje.  

Utoliko to nije realna politika, osim ako su kriterij za realnost rejting agencije, i inozemni pritisci, a ne potrebe sprječavanja iseljavanja i nacionalni opstanak.

Zar je 2% vrijedno takvog štrajka, pita se Plenković. Doista, to pitanje bi trebao prvo uputiti sebi, zar je to vrijedno? On je taj koji može lako zaustaviti štrajk, neka isplati tih 2%.  

Nije lijepo kititi se tuđim perjem. Rasta plaća od 11% ne bi bio da nije bilo sindikata. Da je bilo po prijedlozima Vlade i smjernicama fiskalne politike koje su donosili prije pregovora, rast plaća bi iznosio 0 odnosno 2% u zadnje dvije godine. Tijekom pregovora i nakon najave štrajka sindikati su uspjeli pogurati rast osnovice u 2018. godini za 6% i u 2019. godini za 5%.

O pravom odnosu Vlade prema plaćama, ali i prema pravnim obavezama, svjedoči to da je prije tri godine Država prevarila sindikate za Sporazum iz 2009. godine pa su sindikati podigli tužbe. Vlada je dugo obmanjivala javnost da je ugovor nevaljan i da su izračuni koje sindikati rade netočni. Danas, desetak pravomoćnih sudskih presuda dokazuje da je ugovor bio valjan i da su izračuni bili točni. Licemjerje vlasti po tom pitanju ostat će antologijsko, jer su Vlade svaku izmjenu tog Sporazuma potvrđivale na svojim sjednicama, osim jednom, onda kada je Sporazum trebao doći na naplatu. Tek tada naglo više nije valjao.   

Zoran Milanović je izjavio da bi on sada podigao prosvjetarske plaće. Vjerujemo njegovom predsjedničkom karakteru, pa smo zbog toga sigurni da laže, kao što je lagao nebrojeno puta (sjetimo se samo stavova o referendumu dok je bio u oporbi i kad je došao na vlast).

Za vrijeme Zorana Milanovića drastično je oborena cijena rada, ne samo u prosvjeti i javnim službama već u cijeloj zemlji. Sjetimo se udara na koeficijente, na materijalna prava, na kolektivne ugovore. Sve je to uzrok kataklizmičkog stanja u zemlji.   

Jedini premijer koji do sada nije platio štrajk je bio Milanović. Posvjetari uvijek odrade nakon štrajka svu nastavu koju za vrijeme štrajka nisu radili. Zoran Milanović je time odlučio kazniti 250 do 300 tisuća ljudi u prosvjetarskim obiteljima, i ukrasti im od njihovog rada. Pri tome je štrajkaše vrijeđao i štrajk nazivao komičnim, baš kao sada Plenković apsurdnim. Zahvaljujući tome, nedugo nakon toga je izgubio izbore, što baš i nije bilo komično, barem ne za njega.    

Pod njegovim nalogom ministar Jovanović je jedini ministar koji je u povijesti RH digao ruku za smanjivanje plaća. (Osim sadašnje ministrice od ministara je još jedino Dragan Primorac stao aktivno i otvoreno na stranu štrajkaša u prosvjeti).   

Milanović opravdanje za najdrastičnije obaranje cijene rada u povijesti RH, i to na teret najsiromašnijih i starijih radnika, nalazi u tome da su ga zatekli nepovoljni trendovi koje mu je ostavila prethodna vlast, a on je navodno sadašnjoj vlasti ostavio samo pozitivne trendove. Te površne činjenice nisu i istina, jer je istina cjelovita. Istom površnom metodom se služi Plenković kada napada Milanovića da je povećao javni dug. 

Istina je da je Milanović zatekao izrazito nepovoljnu situaciju, ali je istina i to da je ona posljedica svjetske ekonomske krize, a ne ekonomske politike prethodne vlade. Istina je, međutim, i to da je Milanović vodio katastrofalno pogrešnu politiku izlaska iz krize i time zakočio ekonomiju i doveo do tri uzastopne godine pada BDP-a što je jedini pravi uzrok demografske depresije i pada zemlje na začelje Europske unije. Nije on zemlji ostavio pozitivne trendove zbog njegovih poteza već se dugo iščekivani oporavak EU prelio i na Hrvatsku. Polazište je bilo toliko loše da su pozitivni trendovi morali nastupiti, pa ih nije mogao čak niti on upropastiti.