Zagrebačka Gradska skupština u petak je na burnoj sjednici s 24 glasa "za" i devet "protiv" donijela odluku o preimenovanju četiri zagrebačke ulice koje su do sada nosile imena osoba povezanih s nekadašnjim režimom NDH, dok je oporba istupila s oštrim kritikama tvrdeći da se povijest briše jednostranim političkim rezovima.

Prema novim odlukama, Ulica Vladimira Arka postaje Ulica Srećka Lipohara, hrvatskog branitelja; Ulica Antuna Bonifačića dobiva ime Sidonije Erdődy Rubido, prve hrvatske primadone; Ulica Filipa Lukasa sada nosi ime književnice Nade Iveljić, dok je Ulica Ivana Šarića preimenovana u Ulicu Josipa Kuže, poznatog hrvatskog nogometaša i trenera.

Odluka je izazvala polemike u političkim i kulturnim krugovima jer su mnogi od onih čija su imena sada izbrisana imali složene biografije – u nekim razdobljima života bili su priznati gospodarstvenici, znanstvenici i kulturnjaci, a u drugim su okolnostima povezivani s režimom koji je bio dio nacističke Europe.

POGLEDAJTE VIDEO: Bili smo na prosvjedu protiv 'ideološkog' zdravstvenog odgoja: 'Tomašević nam prodaje finte'

No tko su zapravo bili ljudi čija su imena sada nestala s ploča zagrebačkih ulica?

Vladimir Arko

Vladimir Arko (1888. – 1945.) bio je jedan od najznačajnijih zagrebačkih industrijalaca i gospodarstvenika prve polovice 20. stoljeća. Sin trgovca vinom, naslijedio je obiteljski posao i pretvorio ga u moćno industrijsko carstvo. U Zagrebu je izgradio moderne tvornice špirita, kvasca, likera, kemikalija i emajliranog posuđa — ono što će kasnije postati temelj današnje tvornice Badel.

Bio je među osnivačima Zagrebačke burze, predsjednik Trgovačko-obrtničke komore te kasnije Zemaljskog saveza industrijalaca. Njegov utjecaj na gospodarski život Zagreba bio je ogroman.

Arko prije Drugog svjetskog rata nije bio hrvatski nacionalist, pripadao je Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon uvođenja šestosiječanjskog režima 1929., Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Poslije je postao HSS-ovac.

'OVO JE SKANDALOZNO!' /

Skupština preimenovala četiri ulice u Zagrebu, a Marini Ivandić dala plaću od 3600 eura neto

Ipak, Arko je nakon stvaranja NDH svoje proizvode isporučivao i nacističkoj vojsci. Kada su partizanske vlasti došle u Zagreb,  prema nekim izvorima, počinio je samoubojstvo ispijanjem otrova u vlastitoj tvornici.

Umirovljena liječnica mr. sc. Milica Krstić Burić, ogorčena je spominjanjem brata njezinoga djeda u kontektstu ustaštva ili bilo kakve podrške Paveliću:

"Pa Vladimira Arka su ustaše hapsile! On je robijao radi otpora ustaškom režimu! U familiji su svi bili HSS-ovci, radićevci. Optužuju ga da je opskrbljivao vojsku... A kako bi sačuvao živu glavu da je odbio prodavati svoja pića Nijemcima", pita se zagrebačka liječnica, a njene riječi prenosi 24 sata.

Postoje i svjedočanstva koja govore o njegovoj humanosti. Neva Šibl, supruga partizanskog generala Ivana Šibla, ispričala je da je Arko pomogao njezinoj sestri i šogoru partizanu, koje su u to vrijeme ustaše maltretirali.

”Pomogao im je tadašnji HSS-ovac i vlasnik tvornice alkoholnih pića Vladimir Arko, koji im je dao na korištenje svoju kuću u Remetama”, kazala je u intervjuu za Express 24Sata.

Antun Bonifačić 

Antun Bonifačić (1901. – 1986.), rodom s otoka Krka, bio je političar, književnik i novinar u emigraciji. Studirao je slavistiku, romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost u Zagrebu, a tijekom Drugog svjetskog rata radio je na nižem dužnosničkom mjestu u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, gdje je bio nadstojnik Odjela za kulturne veze. Bio je i član Europskog pjesničkog udruženja, a svojim pjesničkim djelima ušao je u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice XX. stoljeća.

Foto: Hrvatska Enciklopedija

Po završetku rata odlazi u emigraciju. Prvo u Brazil, zatim u Buenos Aires, gdje je s Vinkom Nikolićem 1951. pokrenuo časopis Hrvatska revija, jedan od najvažnijih kulturno-političkih listova hrvatske dijaspore.

Bonifačić je u emigraciji bio i politički aktivan. Predvodio je Hrvatski oslobodilački pokret, organizaciju koja je okupljala hrvatske emigrante. Umro je u Chicagu 1986. godine, ostavivši iza sebe opsežan novinarski i politički trag.

Filip Lukas

Filip Lukas (1871. – 1958.) bio je profesor zemljopisa, povjesničar, geopolitičar i dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske. Završio je i studij bogoslovije te je kao 24-godišnjak zaređen za svećenika.

Kao intelektualac starčevićanske orijentacije, poznat je po snažnom zalaganju za hrvatsku kulturnu samostalnost i otpor prema jugounitarizmu između dva svjetska rata.

Foto: Wikipedia

Od 1920. bio je profesor ekonomske geografije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je triput bio dekan. Autor je više udžbenika te knjiga. Lukas je zaslužan za utemeljenje ekonomske i političke geografije u Hrvatskoj.

U razdoblju NDH, Lukas je bio povezan s režimom, ali oko njegove uloge i danas postoje velike polemike. Povjesničar Stipe Kljaić za misao. hr smatra da čišćenje ulica od njegovog imena nije povijesno utemeljeno jer Lukas nikada nije bio član ustaškog pokreta, već da su ga i sami ustaški dužnosnici smatrali “anglofilom” i prijetili mu uhićenjem.

Lukas je, tvrdi povjesničar Mario Jareb, a prenosi misao.hr, čak odbio orden koji mu je NDH dodijelila:

“Ja sam ga vratio natrag jer nijesam htio da se duševno vežem uz ideologiju jedne stranke i režima koji nije odgovarao duhu hrvatskoga naroda”, citirao je Jareb Lukasove riječi.

Nakon rata pobjegao je u Rim, ali je 1945. u odsutnosti osuđen na smrt, a umro je 1958. godine. Presuda mu je poništena 2017., a njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Kaštel Stari, gdje danas po njemu ime nosi osnovna škola i gdje ima bistu.

Nadbiskup Ivan Šarić

Ivan Evanđelist Šarić (1871. – 1960.) bio je vrhbosanski nadbiskup, prevoditelj Biblije i jedan od najutjecajnijih crkvenih ljudi svoga vremena. Rođen je u Docima kod Travnika, a na čelo vrhbosanske nadbiskupije dolazi 1922. godine.

U povijesti je ostao zapamćen kao kontroverzna ličnost – iako teolog i pjesnik, tijekom Drugog svjetskog rata bio je blizak ustaškom režimu, a njegova retorika tada uključivala je antisemitske tonove i podršku prisilnim vjerskim prijelazima. NDH ga je odlikovala Redom za zasluge.

Foto: Hercegbosna.org

Nakon rata, pred nadolazećim partizanima sklonio se prvo u Zagreb, zatim u Austriju, i naposljetku u Madrid, gdje je umro 1960. godine. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1997. u Sarajevo.

Ipak, povjesničar Stipe Kljaić upozorava da se Šarića ne može jednostavno svesti na etiketu “ustaškog biskupa”:

“Opasnost je tamo za njega kao crkvenu osobu bila veća, što od četničkog što od partizanskog pokreta, i zato je ta njegova ‘veza’ s režimom bila jača, jer je na području Vrhbosanske nadbiskupije bila veća vojna opasnost od stradanja, i to treba tretirati u tom kontekstu ratnog vihora i opće eskalacije sukoba. Nepravedno je svoditi ga samo na vrijeme NDH. To je svođenje povijesnih osoba na samo jednu i to kratku epizodu iz njihovih života nije racionalno, nego ideološki puritanizam”, kazao je Kljaić.

'Bez njih bi Hrvatska bila siromašnija'

Povjesničar Stipe Kljaić posebno je kritizirao način na koji gradske vlasti pristupaju ovom “čišćenju” ulica, tvrdeći da se povijest ne može tumačiti crno-bijelo:

"Bez Lukasa i Bonifačića, bez Arka, bez njihova doprinosa hrvatskoj kulturi i hrvatskom gospodarstvu oni bih bili značajno siromašniji. Lukasova djelatnost je zadužila mnoge ustanove, današnji Ekonomski fakultet, Maticu hrvatsku i Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, u mnogočemu značajna uloga Matice hrvatske u kasnijem Hrvatskom proljeću je bila moguća upravo radi Lukasove izgradnje njezine infrastrukture za vrijeme njegova predsjednikovanja, a Arkova konfiscirana imovina i poslovni subjekti su korišteni i za razvoj socijalističke privrede, koja se tako nekritički idealizira u krugovima vladajuće stranke Možemo!”, istaknuo je Kljaić.

POGLEDAJTE VIDEO: Zagrebački srednjoškolci Tomaševiću prigovorili što im sve smeta: 'To nije lijepo...'