Desetogodišnje čekanje na isplatu 22 zarađene, a nikad isplaćene plaće u riječkom Torpedu ugušile su nadu i pomele volju za životom desetak obitelji koje su kao bivši radnici Torpeda nakon Domovinskoga rata smještene u betonske nastambe u Antuna Mihića 2c i 2d.
Ovdje se ne razmišlja o životu, vlastiti sprovod u ovim je nastambama jedina briga. Kako biti dostojno pokopan, a ne pasti drugome, nedajbože bližnjemu, na grbaču. A boleština više nego kunskih kovanica u novčaniku.
Nakon deset godina iščekivanja naplate potraživanja od Torpeda u stečaju, koja po radniku u prosjeku iznosi oko 40 tisuća kuna, nedavno je unovčena posljednja imovina ovoga stečajnog dužnika i radnici su došli na svoje. Isplanirali su kako platiti dugove, svadbe, sprovode, piše Novi list.
Jedan je od radnika iz ove opskurne nastambe odmah bacio stari krevet koji su držale samo tri noge i na kojemu je zaradio išijas, jer će odmah kupiti novi i pošteno se naspavati. Ali golub je još bio na grani. A ni vrabac nije bio u ruci. Pa sad spava na podu.
Na pitanje kako se osjećao kad je čuo da će najprije dobiti novac, pa onda da će ipak morati čekati, Safer Drapić, koji je 36 godina radio u Torpedu, odgovara:" Kako? Umalo me trefio treći moždani udar. Eto kako!". Novac će, kaže, kad ga dobije, potrošiti u vlastiti pogreb.
"Samo imam jednu želju – da prije stigne novac nego što me trevi treći "moždanac", kaže Safer koji sa suprugom živi u 30 kvadrata.
'Nek' Kosorica nosi sve'
Cijeli svoj radni vijek proveo je u ljevaonici Torpeda, radeći na najvišim temperaturama, "baš k'o u paklu", kaže, i dobio beneficirani radni staž, a i dragovoljac je Domovinskoga rata.
"I to na prvoj crti bojišnice. I što ja imam sada od toga? Živim od dvije i po hiljade kuna mirovine, u ovoj straćari, kamo su nas bacili kanda smo telad. Kosorica je rekla da će rezati mirovine. Nek' reže, eto joj sve, sve nek nosi! Evo, skupljam boce po kontejnerima, preživljavam i nisam gladan. Od muke čovjeku nije do jela, muka te hrani pa si vazda sit, kaže Safer i pokazuje nastambu koju dijeli s desetak sustanara. Tu su i kupaonice, zajedničke, sve se tu dijeli.
Njegovi su susjedi bračni par Jela i Marko Pavić. Marko je prije dva mjeseca doživio, i srećom preživio, moždani udar, a njegova supruga prije tri godine.
"Oboje smo pri smrti, smrt zove i mene i njega. Marko je 42 godine radio u ljevaonici u Torpedu, na pećima nemoguće visoke temperature. Trebali smo dobiti 100 tisuća kuna, pa takva svota razveseli čovjeka i na samrti, ali eto... Sve te prije trefi nego pravda", rekla je nesretna žena.
Josipa Bošnjakovića druge pak brige more.
"Imam ja kamo otići, itekako imam. Ali ne mogu od sramote. Nisam ti ja takav čovjek. Imam brata u Slavoniji, ima on kuću i zove me, ta brat mi je, odmah bih k njemu otišao, ali čekam da stigne novac da ljudima vratim dugove, pa onda odem čiste savjesti", kaže Josip nervozno šetkajući uzduž i poprijeko "svojih" 14 kvadrata. U kojima nema struje. Isključili su mu je prije dva mjeseca jer nije platio račune.
Ima ih još sa sličnim Torpedo-sudbinama u betonskim nastambama 2c i 2b. Ali samo škilje, onako kao golubovi, jednim okom, kroz prozore izolir trakom zalijepljenih stakala. Plaše se da, izađu li u javnost, ne samo da neće naplatiti potraživanja od Torpeda, nego da će im, kažu, "tamo netko" ukinuti i pravo na pučku kuhinju, gdje pojedu pošten obrok. "Eno, pitajte onoga tamo, nekidan smo mu kupili žilete da se obrije, čovjek nema ni za gaće kupiti, a život je proveo u Torpedu – pokazuju, a on zatvara prozor i bježi u svojih nekoliko kvadrata muke, svima ovrš poznate, a čije breme zna samo on.
Na pitanje Novog lista hoće li mu pomoći kad naplati potraživanja. Doviknuo je: "Poserem ti se na Torpedo!".
