Tražite li čarobni kutak u Zagrebu, prošećite se centrom i Petrinjskom ulicom. Tamo će vas dočekati Jasmina Kosanović i njezin mali svemir od tkanine, konca, boja, kistova i mašte, a ako se najavite - dobit ćete šalicu toplog čaja i kolačiće.

Jasmina Kosanović – autorica ručno rađenih lutaka, ilustratorica slikovnica, žena koja doslovno živi od čarolije koju stvara – bila je naša gošća u podcastu "Ideje na stolu" i otkrila kako je od djevojčice koja izrezuje papirnate lutkice i oblači je u haljinice došla do vlastitog ateljea u centru grada. 

Ispričala nam je zašto svaka njezina lutka kao malo remek-djelo koje ima svoj karakter, kako izgleda život umjetnice bez “službenog” statusa, te kakva pisma nalazi podvučena pod svoja vrata. Uz poruku da se ne prestanemo igrati čak i kad odrastemo, odškrinula nam je svoja vrata čarolije.

Od papirnate lutkice do poslovne ideje

"Ajmo krenuti od samih početaka – kad sam ja bila mala, izrezivala sam one papirnate lutkice, pa je tu bila i robica, a ja bih kasnije sebi izmislila svoj lik pa sam ga oblačila u robicu. Kasnije sam studirala Tekstilno-tehnološki fakultet i kao ‘ja se želim baviti dizajnom odjeće’, da bih kasnije postala voditelj likovnih radionica u Narodnom sveučilištu Dubrava. Tu počinje priča s lutkama… Jedne godine sam napravila malog anđela koji se svima toliko svidio da su me pitali da uredim i jedan izlog. Nazvala je jedna gospođa i pitala može li kupiti 35 anđela. Hej, netko bi to platio!’", nasmijala se trenutku kad su njezina mašta i umjetnost odjednom postali nešto od čega bi mogla živjeti.

To je bio okidač. Napravila je jedan model lutkice, pa drugi, otvorio se i prodajni štand, Jasmina se počela igrati, a ljudi su počeli tražiti njezin rad.

Na pitanje ima li danas u svom ateljeju neku posebnu lutkicu, posebnu vilu koja joj je baš jako važna… "Ne samo jednu, pa ja imam dućan s lutkama!", nasmijala se.

Nema šablonu, zacrtanu formu, sve krene od tkanine koja je ispred nje i koja je uvodi u čaroliju. Tako su nastale njezine vile, zec, lisica, jež, maca, vrana… Čudnovata bića koja odjednom ožive i koji je okružuju u njezinom čarobnom dućanu. Zamislite filmsku kulisu, vrata ormara - kao u Pričama iz Narnije - koje vas uvode u svijet čudesnog, e to je njezin atelje u Petrinjskoj i svijet u koji nas je uvukla. 

Njezine vile vise po zraku - dobro, vila Rosa sjedi – ona je balerina iz svijeta Flore. I svaka lutkica je unikatna  svaki pomak u šavu daje drugačiji karakter. 

"Možda liscu nosić nije isti, niti šapice, kod svakog će uši biti malo drugačije. Kroj je možda isti kao i lisca prije, ali svaki je poseban", otkriva. 

Posebno čarobne su njezine vile: "Dođu mi žene pa kažu: 'Mi bismo se tako oblačile', a ja mislim – i ja bih!". 

No Jasmina kaže da su i Barbike super, pa i svaka plastična igračka te otkriva tu svoju razigranu, vrckavu dušu. A kad netko uzme njezinu lutku…?

"Baš sam sad dobila fotografiju curice, mislim dvije godine, igra se s mojom Florom – vješticom – i lista slikovnicu koju je sam ja ilustrirala. Riječ je o slikovnici moje Ines Marciuš Kruljac. Moja Flora je toj djevojčici baš, baš prijatelj!", kaže.

Za nju je igra čak filozofija života, ali napominje da u toj igri treba biti pošten - prema sebi. 

"Cijeli život u stvari je igra – što ne znači da je cijeli život veselje. Ali ne smijemo zaboraviti na radost! Da, svi imamo probleme, život nije lak i glupo je reći da je sve pozitivno. Nije. Ali ja se veselim malim stvarima - pa i kavi", govori.

Čarobni luster i atelje kao Narnija

U njezinom svijetu kao da ništa nije slučajno – sve uđe u život s nekim razlogom. Tako je bilo i s najčarobnijim lustrom koji osvjetljava njezin atelje. To je onaj veliki i važni, kristalni - baš onakav kao u dvorcu Trnoružice.

"Vidjela sam ga u drugom ateljeu i bila je to ljubav na prvi pogled. Rekla sam: ‘Ti si moj, bit ćeš moj.’ Stvari su se rasplele i došao je meni", smije se. Sada na čaroban način osvjetljava njezin radni prostor. 

No nije sve bajno u njezinu poslu. Kao težu epizodu priča da njezina umjetnost nije bila dovoljna da dobije status umjetnika u ULUPUH-u.

"Probala sam pet, šest, sedam puta, ali bi me svaki put odbili. Tada sam sama sebi rekla ‘dosta’. Iskreno, bila sam i povrijeđena, priznajem. Možda nisam ništa bolja od ljudi koji su unutra, ali nisam ništa ni lošija. Mislim da mi je tamo mjesto, ali nakon nekog broja pokušaja rekla sam da više neću pokušavati", govori, ali brzo odmahuje i kaže da ipak nagrada postoji.

Njezine lutkice i njezina umjetnost odlazi u svijet, redovito ih ponesu turisti iz Petrinjske ponesu kao najljepšu uspomenu iz Zagreba. Za Amerikance kaže da imaju posebno izražen osjećaj za ‘arts and crafts’ te da itekako znaju cijeniti njezin rad.

Kad lisac i mačak pišu “Draga mama”

A jedna od naljepših priča je  Belgijancem…

"Kupio je lisca koji ima masku i crni plašt kao Zorro, i crnog mačka sa žutim očima – baš opasno izgleda… Nakon mjesec-dva stiže mi razglednica – lisac i mačak sjede u fotelji, onoj starinskoj, a iza toga tekst preveden na hrvatski: ‘Draga mama…’ Kupac je poslao razglednicu kao da moji lisac i mačak pišu meni – svojoj mami", smije se.

Tu je i druga priča: „U izlogu sam imala mali brlog – lisac, zeko, jež, svi za stolićem i igraju belu malim kartama. Odostraga je bilo prigušeno svjetlo, neke lampice… Jedan dan otvaram atelje i vidim pismo gurnuto ispod vrata. Nema imena. U pismu – niz pitanja:

- Tko je tko u ovoj igri?

- Tko pobjeđuje u kartama?

- Tko je upalio svjetlo?

- Što se događa?...

Pismo je netko potpisao kao Renard – što znači ‘lisac’ na francuskom. Bio je to list otkinut iz bilježnice, a prisjeća se da je bila i adresa pošiljatelja.

"Napisala sam odgovor, objavila na društvenim mrežama. Žao mi je što nisam posjetila tu adresu, trebala sam...", kaže. Pismo još čuva, još ima šanse možda pronaći adresu, a možda i "Renarda".

A onda prelazimo na „male, šašave“ stvari koje nju vesele i kada u inat svemu izvuče dijete iz sebe.

Srce na autu i kompliment u prolazu

"Kad je auto prljav, nacrtam srce", hihoće se malim stvarima: "I kad vidiš nekog stranca na ulici pa mu kažeš da je lijep, ili ženi da je lijepa! To su stvari koje stvarno vesele čovjeka."

Spontana gesta, malo igre i dobronamjernog nestašluka.

"Bila sam u pizzeriji. Konobar zgodan, ja s frendicom. Nismo bile pijane – uostalom, ja ne pijem. I kažem: ‘Sad ću nešto napraviti, pa što bude.’ Na račun napišem svoj broj telefona. Nije se javio, ali to je ta slatkoća! To je kad se opustiš, kad ti je svejedno hoće li se javiti ili neće. Mi smo se poslije kotrljale od smijeha kao tinejdžerice", uvodi nas u svoj svijet Jasmina i kaže da su to te male ljepote koju si žena treba dopustiti. 

"Da uživa, da se igra, da se smije, da bude hrabra. Daj si tu ljepotu!", uzvikuje. Nastavlja da smo svi malo previše u tom "što bi morali" i podsjeća - život je kratak. 

U tim trenucima promišljanja - dodaje: "Ne smiješ se rasplakati? Evo – vadili su mi krv, plakala sam kao kišna godina. I onda mi se otvorio medicinski brat i pričao sa mnom pola sata. Nema ljepše stvari! Pa zar se ne bih smjela rasplakati ako mi je teško?"

Da, za nju su i suze dio inspiracije, tkanja života koji ona prihvaća. No da ne bi pomislili da je Jasmina samo svijet lutkica, ima toga još. Nekad nije mogla ni sanjati da bi mogla uzeti kist i umočiti ga u vodene boje. A onda joj se dogodio akvarel i ilustracije za slikovnice. 

"Vodene boje nisam mogla smisliti, stajale su kraj mene godinama… a onda je prije pet-šest godina počela tinjati želja: ja hoću slikovnicu! Ja hoću biti ilustrator!", uzviknula je. Odavno su u njezinoj blizini stajale vodene boje. Prošlo je skoro 20 godina otkako nije mogla naplatiti jedan svoj posao, kao kompenzaciju uzela je materijal, tu su bile i vodene boje. Za nju mrske. 

Tada je poželjela biti ilustratorica, njezin brat je odmahnuo kao da je to želja i kriza srednjih godina (već je prevalila 40-e). 

Ali ideja se rodila. Tražila je dugo, preko ruke je prebacila 50–60 tekstova, a onda je jedan dan njezina prijateljica Ines kupila vuka u ateljeu. Slala ga je na Island, napisala malu posvetu, priču o vuku, par rečenica. "Pročitala sam i to je bila ljubav! 'Ines, piši o vuku’, rekla sam", tako je nastala prva slikovnica koju je ona ilustrirala.

Do danas je ilustirala više slikovnica ove autorice - "Noć kada je lisac uhvatio mjesec", "Raščupani lav", "Djed i vještica", kao i slikovnicu Nataše Ozmec "Ti, moja prekrasna djevojčice" te svoju autorsku slikovnicu. 

Njezini akvareli su fluidni, sanjivi, mekani. 

Djevojka u boci i sporija ljubav

Tako je nastao i njezin prepoznatljiv motiv – djevojke u boci.

"Godinama sam ljetovala u Petrčanima blizu Zadra gdje je muzej antičkog stakla. Tamo sam vidjela divovsku prekrasnu staklenu - urnu. Netaknuta je preživjela. Nešto me povuklo… Htjela sam ispričati priču – bila sam 14 godina u jednoj vezi... Urna je postala kao tijelo, ali postoji izlaz van. Ako želimo, možemo izaći -  ali samo ako mi to želimo. Tu je i ideja poruke u boci", pojašnjava svoj motiv staklene boce i likova u njoj. 

A djevojka u boci?

"To sam ja", nasmijala se.

Gotovo filozofski dodaje da ljudi danas možda jesu zarobljeni, ali da je prirodno da ne možemo uvijek biti otvoreni, svima dati sve svoje iznutra. "Neke stvari treba sačuvati za sebe. Neke stvari trebaju ostati zatvorene da se možemo zaliječiti, da se možemo oporaviti, napuniti energijom", govori.

Jasmina kao umjetnica primjećuje da svijet danas ide previše brzo, pa i ljubav.

"Danas više nema onog nježnog prijelaza kad se dvije osobe upoznaju, pa odu na kavu, nekakvo piće, pa se drže za ruke, pa dođe poljubac, pa sve ide nekakvim svojim tokom, pa onda i taj intimni odnos. Danas je sve to brzo. Ali treba vremena da se ljudi upoznaju. Svakome se možeš otvoriti, samo je pitanje granica do koje ćeš ići."

Kao umjetnica kaže da daje dio sebe, od umjetnosti se može i živjeti. Neki kolege umjetnici je vole, drugi poštuju, ima i onih koji: "Šute, a i šutnja je znak."

O vezi umjetnika i svojih djela, kaže da ipak u njezinom prodajnom ateljeu postoji nešto što ne želi dati. Crni mačak s velikim žutim očima, Jasminin mačak koji je "čuvao" atelje na ljestvama.

"Dogodio se skoro incident – ona ga je htjela, turistkinja iz Južne Koreje, ali ja ga nisam prodavala. Naljutila se", otkriva kako je shvatila da neke stvari treba maknuti iz ateljea i skloniti od pogleda jer su baš "njene".

Priznaje – nekad na svoja djela gleda zaljubljeno pa se i izenadi pomisli: "Je l’ sam to ja radila? O-ho, lijepo!"

Podcast "Ideje na stolu" možete gledati na našem YouTube kanalu OVDJE.

POGLEDAJTE VIDEO Mama, treba mi 600 € za tenisice! A onda kreće kaos: Carmen nije rekla 'ne', nego nešto genijalno!