Psihoanaliza nas uči kako je najvažnija stvar koja određuje kvalitetu našeg života doživljaj vlastite vrijednosti, drugim riječima, samopoštovanje. Hrvatsko društvo postavljeno je na način da pošten čovjek, onaj čiji su se roditelji žrtvovali da ga ispravno odgoje i školuju, nema šansu. Osim, naravno, ako žrtvuje svoje samopoštovanje i postane vazal, jedinka u masi koja krotko slijedi svoje usmjereno krdo.
Samopoštovanje je svojevrsna arhitektura naše osobnosti, i kada ga izgubite, kada shvatite da morate slijediti druge koji upravljaju vašim životom, a ne sebe i svoje snove, tada ovo društvo u kojem živite mirne duše možete nazvati izgubljenim društvom. Metodologiju te i takve izgubljenosti izvanredno možete vidjeti u današnjoj državi, ili barem u ovom što je još ostalo od nje, ako uzmemo u obzir toliku količinu mladih, obrazovanih i stručnih ljudi koji su je napustili. Metodologiju izgubljenosti najbolje i najsurovije oslikava naša stvarnost, a ona nije niti proslava naših najvećih pobjeda, niti uspjeh što imamo svoju državu, već je naša stvarnost ismijavanje dječaka koji želi biti zidar.
Naša stvarnost, naša jedina i istinska metodologija naše izgubljenosti jest demografska katastrofa na upisima u osnovne škole. 137, slovima, stotinu i trideset sedam škola Hrvatske ovog rujna će biti bez prvašića.
Sve više praznih učionica
Šokantni razmjeri demografskog sloma Hrvatske najviše se vide u tim praznim učionicama. Ma tko vam govorio ili tvrdio drugačije, ma tko vas uvjeravao kako je Hrvatska raj na zemlji, kako je to poštena zajednica koja daje svakome priliku, ma koliko mahali zastavama i držali ruke na srcu sa suzom u oku kada svira himna, te prazne učionice naša su jedina i stvarna slika. 12 područnih škola ovog će rujna staviti ključ u bravu. Broj rođene djece u Hrvatskoj, uspoređen s brojem umrlih, također je naša stvarnost. Metodologija i statistika neuspjeha projekta kojeg danas zovemo Hrvatska. Jedina, neupitna, činjenična, stvarna. Sve drugo su samo isprazne parade naše uzaludnosti.
Zemlja za podobne, zemlja za odabrane, zemlja stališa i kasti, no nikako zemlja šansi i zemlja poštene i pozitivne stvarnosti. Afirmacija pogrešnih vrijednosti, rehabilitacija fašizma na svim razinama koja prelazi granice razuma, produciranje stalne i permanentne nsigurnosti, negiranje znanja, struke i vještina na svim razinama, dovela je ljude u stanje permanentnog malodušja. I ljudi, oni poniženi, oni koji su shvatili da u „njihovoj“ zemlji mogu biti samo „njihovi“ opslužioci shvatili su da ovdje jednostavno nemaju šansu.
Ljubav prema domovini koja je jedina ulaznica za kakvo – takvo preživljavanje, krotko zavijanje u krdu koje promovira svoje mitove, a pri tome grubo krši povijesne fakte, dovela je do posvemašnjeg gubitka samopoštovanja, i na koncu želje da se zauvijek napusti takvo trulo društvo bez jednakih šansi, društvo u kojem na grbači do kraja života moraš nositi nekoliko parazita. Ta apatija dovela je na koncu do odluke, uzeti svog prvašića za ruku i svoju obitelj i upisati ga u kakvu normalnu školu, u kakvoj zdravoj i normalnoj sredini.
Što dalje odavde.
Gdje je nestao otpor?
Psihoanaliza je dokazala i česta je tvrdnja da podređenost u nekom društvu negativno utječe na samopoštovanje, a u skladu s društveno – psihološkim zakonom, dugo razdoblje u kojem vas se često drži u strahu i nesigurnosti, tijekom kojeg ste pod nadzorom i dominacijom drugih, njihova svjetonazora koji vam pokušavaju nametnuti, pojedinci ili skupine koje niste svojevoljno odabrali, umanjuje vaše samopoštovanje i izaziva osjećaj inferiornosti.
Samopoštovanje, tj. njegov gubitak, domino efektom otupljuje vašu iskonsku potrebu za otporom, ili nepristajanjem, nadom, voljom za životom, vedrijem pogledu u budućnost, planovima za nju.
Svaki je narod, uzmimo jednu finu metaforu, simfonijski orkestar. Ako dirigent proizvoljno i bahato nameće svoj ritam, u našem slučaju skupina dirigenata na vlasti, i nitko ih ništa ne pita o interpretaciji onoga što dirigiraju, tada taj orkestar, koji ima samo jednu i jedinu svrhu da postoji zbog dirigenta, jednostavno postane disharmoničan. No dirigenti zadržavaju visoku razinu samopoštovanja i oni se u nijednom slučaju ne smatraju inferiornim u simfoniji, bez obzira kako im podređeni svirali. I postoji li na koncu više njihov orkestar ili je ovaj dok su oni samodopadno mahali svojom neupitnošću – iselio iz dvorane.
I to je paradigma i moć vlasti. Taj odmak od stvarnosti kojeg često sami političari nisu svjesni. No orkestar itekako jest. Loša izvedba, na kraju luči svoje konzekvence, a one su neispunjenje osobe u raznim aspektima života i to je glavni uzročnik umrtvljenja pojedinca. Taj termin nazvali smo normativnom sociologijom, tj. izučavanjem uzroka lošeg stanja u društvu. No naše društvo nije samo kastovno. Ono je i duboko nepravedno, izrabljivačko i u čestim slučajevima i klasično robovlasničko. Istina jest da takva društva, tj. njihova društvena uređenja nisu ništa bolja ni u zemljama u koje se odlazi, ali je sama činjenica da tamo imate kakvo – takvo samopoštovanje često odlučujući faktor. Da ste zadovoljni svojim životom kojem nije osnovna svrha opsluživati, već živjeti.
Gdje je nestalo samopoštovanje?
Kapitalistički svijet odavno osigurava smislena radna mjesta onima koji opslužuju njegov glomazni i tromi aparat. Osnovna poluga kapitalizma jest politika, politika koja generira generacije koje upražnjavaju besmislena radna mjesta, dok ona smislena propadaju zbog nedostatka interesa upravo te kaste kojoj je politika namjenila besmislena radna mjesta koja služe uglavnom da bi se držali pod kontrolom ljudi, a sam proizvod nije bitan.
No uvijek postoji alternativa, a ona jest ta, da se određena skupina ljudi samoorganizira i preuzme upravljanje nad svojim životom. Samopoštovanje s početka priče. Odluka, upravljanje svojim životom ključna je, a ona u pravilu vraća čovjeku samopoštovanje. Samopoštovanje koje nažalost osigurava samo odlazak odavde. Kapitalizam je svjesno raspao radne teorije vrijednosti, kako bi se raspale teorije o eksploataciji. Radnici danas, barem ono što je od radništva ostalo, prodaju svoj rad kapitalistima ( svoju radnu snagu), a ne udruženim snagama proizvode za opću dobrobit. I to je ta temeljna i bitna razlika, unašem slučaju divljeg, nekontroliranog kapitalizma koji je zločinački, do onog u kojeg se odlazi, skandinavskog tipa s ljudskim licem.
No jednom smo imali drugačije društvo.
Taj semantički pristup koji smo imali jednom, kapitalizam je na mnoge načine redikulizirao i danas je čak i smiješno govoriti o tome. Današnjim kapitalistima na prvom mjestu ugroze je radna snaga koja je jeftina, ima je na tržištu pa se njome manipulira i oduzimaju joj se sva prava, a ne proizvod. I u tome je bitna i temeljna razlika između kapitalizma i bilo kojeg drugog oblika društva, koje, kako nam sugeriraju praktički više nije moguće. No kapitalizam generira politiku, koja se trudi da proizvodi nesigurnosti i strah, jer kapitalizam je društveno uređenje koje počiva na nesigurnosti i strahu, taj segment je zaglavni kamen kapitalizma.
Društvo je krivac za manjak prvašića
Možemo li dakle kazati da je naše društveno uređenje jedan od osnovnih razloga zašto onih 137 škola nema ovog rujna prvašiće?
Naravno da možemo. I naravno da je to činjenica. Iz nepravednog društva se odlazi, iz društva kojim vladaju bahati i nestručni odlaze školovani i skromni. Oni koji ne žele služiti, već stvarati, oni koji ne žele raditi što im se kaže, već raditi ono za što su se školovali. Sistem u Hrvatskoj jest sistem koji dopušta djela koja izazivaju ili potiču strah, i taj sistem ne sagledava štetu svojih postupaka. Kao što žrtve straha nekog režima nisu stvarne, već fiktivne ili kolateralne žrtve koje su pojedinačne i minorne za sagledavanje „više slike“ i „važnije problematike“, tako i žrtve (naši prvašići) iz rakursa vladajućih nisu stvarne, već samo fiktivne, obične brojke koje će valjda braniteljska populacija nadoknaditi, ili mladost koja ostaje u majicama – Ubij Srbina!
Postulat da država ili vlast nisu odgovorni, njihova politika, za npr. fizičke napade na ljude, pretpostavlja odgovornost samog napadača, no ne i razloge, indoktrinaciju koja je dovela do samih razloga napada uglavnom na slabije, nezaštićene, manjine. Kada naši političari kažu kako nije kriva klima u društvu za nasilje koje vlada najviše među mladima, tada budite sigurni kako je upravo klima u društvu, negativna klima, izravno odgovorna kako za demografsku katastrofu , tako i za ludilo koje trenutno vlada ovom državom.
Ludilo koje je pronašlo krivca ne u besramnom bogaćenju političara kapitalista – već u Srbima!
Takvu politiku povijest je označila fašističkom politikom. Politiku koja konstantno svoje građane čini tjeskobnima, čini ih nesigurnima ili proicira strah, strah koji u konačnici dovodi do gubitka samopoštovanja, nazvali smo opravdano fašističkom politikom, politikom koju ne zanima alternativa, čak ako se pod njenim okriljem počinju dešavati užasne stvari, progoni, porast mržnje i na koncu antisemitizam.
Opasnost leži u opasnim pojedincima
Tvrdnje koje se izvode iz straha opravdavaju one koji su doveli do istog. Sistem koji dopušta povrede ljudskih prava, dopušta i da mu pojedinci služe kao sredstva, pojedinci koji su u mašineriji koja funkcionira kao zaseban organizam. Privredna razdioba dobara tako se upražnjava u povlaštenoj kasti koja se stvorila po principu „tko nije s nama – taj je protiv nas“ i ta kasta je svjesna da ima povlašteni monopol nad uporabom prisile, kao i činjenicu da veliku većinu građana drži u šahu, kako kreditima, tako i sistemom koji ti daje, ali te budno nadzire, svaku tvoju transakciju, sistemom kojeg je povijest nazvala mrkvom i batinom. Sistem je jasno uočio opasnost, a ona više ne leži u udruženom radništvu kojeg je sam sistem uspješno eutanazirao, već opasnost leži u opasnim pojedincima, aktivistima, udrugama.
Sistem je projekciju straha izvanredno prilagodio geografskoj povijesti zemlje, u konkretnom slučaju naše, i uspješno je izjednačio komunizam sa socijalizmom, koji je jedina i stvarna opasnost za kapitalizam. I mi smo zadnji živi svjedoci toga. Da je samo socijalizam kao društveno uređenje postavio u centar rad i proizvod, upravljanje stvarima, a ne ljudima, a nerad, religiju kao opijum za mase, vratio na mjesto koje im i pripada.
I to je razlog zašto se socijlizam ne spominje kao varijanta i zašto ga se anatemizira, demonizira i stavlja mu se krimen totalitarnog društva koje je gazilo temeljna ljudska prava. J Socijalizam je riječ koju nećete čuti tako lako u današnjem društvu, socijalizam je riječ koja je non grata, zabranjena riječ, nešto kao Lord Voldemort u Harry Potteru, na riječ socijalizam skaču na zadnje noge svi opslužioci kapitalističkog aparata, te ga se „utopilo“ u komunističkoj ideologiji. Prekopavaju se jame i vrtače, okreću se kosti i grobovi, sve u svrhu negacije te opasne pojave i zabranjena sistema, sistema koji je jedini na ovoj kugli zemaljskoj bio pravedan, bio ljudski.
Kapitalizam je pobijedio
U trideset godina mi nismo samo izgubili čitavu jednu Hrvatsku koja je nepovratno iselila, mi smo izgubili pritom i bilo koji oblik samopoštovanja. I kao ljudi, ali i kao zajednica.
Socijalizam je bio dijametralno suprotno društveno uređenje. Socijalizam se trudio da čovjeku vrati, a ne oduzme samopoštovanje. I da čovjeka održi na određenom prostoru. Da njegovu prvašiću izgradi školu, ali i vjerodostojnost koju će njegov prvašić učiti u školi. Naša generacija polako je na zalasku, mladost nam odlazi i doima se da je kapitalizam izvojevao pobjedu. Kapitalizam, koji nas kroz sve svoje inačice fašizma tako uspješno generira strahom.
Da bi barem u ovom vremenu koje nam je ostalo živjeli kao ljudi potrebno je prevladati taj strah. Potrebno je, ma koliko vam to danas izgledalo smiješno i utopijski, vjerovati u budućnost u društvenom uređenju najbliže socijalizmu, jer mi smo ga jednom imali, naša ga je generacija živjela. Mi smo ga poznavali kao društvo, odrastali smo u njemu. I mi ga jedini možemo ponovo izgraditi. Kao što smo jednom izgradili škole pune prvašića, škole koje danas zjape prazne.
I zato je potrebno vikati, vikati dovoljno glasno da nas razbojnici i lažovi, paraziti svih vrsta dobro čuju. Pa makar vam se smijali svi. Uradite to radi svoga samopoštovanja i vjerujte mi, psihoanaliza je dokazala, osjećat ćete se bolje. Vikati, izlaziti na ulice, prosvjedovati, vikati dovoljno glasno da nas čuju.
Zašto i zbog čega?
Zbog onih 137. Škola koje su i ovog rujna ostale bez prvašića.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
