"Osjećaji su presnažni, doista ih je teško riječima prenijeti. Čini mi se kao da se moj brat jučer ponovno rodio". Ovim riječima za 24sata Nisvet Kešić (55) iz Zagreba opisuje trenutak kad je od policije dobio potvrdu da je bezimeni pacijent iz rapske bolnice zapravo njegov davno izgubljeni brat Said.
Uvijek štitio slabije
Govoreći tiho, Nisvet pokušava pretočiti u riječi sve što osjeća. Gleda sliku svog brata. Sličnost je očita. Isti pogled, vidljivo slične crte lica. Nisvet je samo četiri godine stariji od Saida, a mlađeg brata se sjeća kao dječaka koji je imao intelektualnih poteškoća, no nikad nije bio agresivan ili nasilan. Štitio je i branio mlađu i slabiju djecu.
Uostalom, i osoblje Psihijatrijske bolnice Rab opisuje ga kao vrlo dobroćudnog i nimalo agresivnog pacijenta koji voli ljude, a najviše se veseli kad u čaši, u kojoj se za njega sakuplja sitniš, nađe dovoljno za krafnu i Coca colu.
"Dok je Said bio dijete", prisjeća se brat Nisvet, "iznad svega je obožavao mehanizaciju - traktore i kombajne. Stalno se motao oko poljodjelaca i volio je iz svojih Kamićana prošetati i do drugih sela u okolici Prijedora", priča Nisvet,
Deset godina intenzivno tragali
Obitelj ga je naučila, a to je uvijek poštovao, da se, ako ode u šetnju, mora vratiti dok ne padne mrak. I tog dana kad su ga posljednji put vidjeli, 14. kolovoza 1980., obitelj je mislila da je otišao u susjedno selo te da će se, kao i uvijek, vratiti prije nego zađe Sunce. No nije došao. Uslijedili su mučni dani za cijelu obitelj, prijava nestanka policiji, strahovi, sumnje, pretpostavke.
"Roditelji su redovno dolazili na policiju u Prijedor, no uvijek bi dobili samo šturu informaciju da nema ništa novo. Majka Šuhrije išla je i na Radio Prijedor te su i oni objavili vijest o nestanku", prisjeća se Nisvet, koji jedva čeka zagrliti svog brata.
Deset godina intenzivno su tražili bilo kakav trag i više se puta dogodilo da se jave ljudi koji su ga navodno vidjeli, što su roditelji odmah provjeravali. Nažalost, nijedna informacija se nije pokazala kao točna. Ipak, u svim članovima Saidove obitelji je tinjala nekakva nada. I konačno su ga pronašli. Ova doista rijetko nevjerojatna priča dobila je svoj sretni kraj.
