Neki je dan u Sisku zatvorena željezara, a otvorena je crkva. Tako nekako stvari u Hrvatskoj funkcioniraju već dobrih desetljeće i pol: na svaku tvornicu manje, jedna bogomolja više... Industrija propada, Crkva prosperira. Jedina proizvodnja koja bi po Crkvi opstala jest upravo građevinska.
Prvi po potrošnji za sakralna gradilišta
Mnogi još pamte kako je prije tri godine biskup Vlado Košić blagoslovio početak gradnje toga objekta. Grad Sisak tada se na službenim web-stranicama podičio kako stoji na prvome mjestu u Hrvatskoj po javnog potrošnji za sakralna gradilišta. Grad je dao svoj dio i za ovo, premda se ne možemo zakleti da većina ulaganja ne dolazi iz državnog budžeta.
Najnoviji sisački rimokatolički hram, dakle, imenovan je po svetoj Mariji, Kraljici mira, a nalazi se u kvartu Caprag. Tamo inače žive mahom radnici, najviše metalci. Nekoć ih je u Željezari radilo 13 tisuća, baš koliko danas iznosi broj nezaposlenih u Sisku, bivšem industrijskom žarištu koje gladuje, pritom dobrano zatrovano onečišćenjima.
A sad, radosna vijest...
Iste subotnje večeri po otvaranju crkve, Dnevnik HTV-a plasirao je radosnu vijest; u prvom planu bio je Josip Bozanić. Novinari javne televizije zaključili su da je u ovom teškom času za žitelje Capraga od iznimnog značaja što najzad imaju gdje potražiti utjehu kroz molitvu... Gledatelji koji se nisu oduzeli uslijed navale suza, nagrađeni su potom i bonus prilogom o nekoj dirljivoj akciji Caritasa u Zagrebu.
Tamo je jedan čovjek, dobivši pomoć, gorko zajecao u kameru. U pozadini su se čuli tonovi bodrih adventskih napjeva, dominantnog soundtracka visoke trgovačke sezone. No, prigodna kampanja s logom Caritasa nije tog dana figurirala kao glavno dobročinstvo. Sve je ipak zasjenio rečeni kardinal. Jer, navodi se da je u Sisku ostavio 150 tisuća kuna pomoći.
A da netko uključi kalkulator
Novac je upućen potrebitima – tu riječ Crkva osobito ljubi – odnosno radnicima Željezare. Cifra se danima vukla kroz medije, ovjenčana slavom, praćena divljenjem. A držana je doslovce bok uz bok s podatkom da je na ulici odjednom završilo gotovo tisuću metalaca. I nitko da uključi kalkulator na mobitelu te objavi tu zahtjevnu računsku operaciju...
Svaki potrebiti mogao je tako ponijeti doma čak 150 kuna. S obzirom na to da je većina njih svoje otpremnine nakon gašenja proizvodnje uplatila bankama na ime kreditnog duga, od brižnog Josipa Bozanića dostajalo je za nedjeljni obiteljski ručak. I prije toga za časnu lemozinu u novoj crkvi. Pa da je naš kardinal i sam Isus Krist, a ne tek skromni hrvatski sluga Božji, ne bi tim iznosom nahranio više svijeta.
Što će sisački proleteri jesti ovog tjedna, pak, sam Bog zna, ako je uopće u pravu Bozanić da ga ima. A nema li njega, ima države. Stoga je kardinal za svaki slučaj apelirao na potonju da se pobrine za Sisak. Što je generalno sjajna inicijativa, mada ne zamišljamo svi posve isti epilog.
Države ima još manje od Boga
Kad je američki CMC nedavno objavio da kani napustiti Sisak, moglo se među tadašnjim i jednako budućim – današnjim – nam vlastodršcima uočiti kako im nije baš jasno da netko može uložiti desetke milijuna u obnovu i remont, pa odustati. Drugim riječima, ne znaju kako da nas zaštite od špekulanata na globalnom tržištu. A takve i slične tzv. strateške partnere najviše vabe da preuzmu ovu privredu. Sama država, bože sačuvaj, nipošto ne razmišlja o ulasku u vlasništvo.
Države ima još manje nego Boga, naime, ona je tek servis za preusmjeravanje javne vrijednosti na tržište. No da je ima – i pustimo sad malo Boga na miru – oplela bi prvo Crkvu, dobrano joj skratila onih tristotinjak milijuna kuna godišnje. Bar toliko da joj ne padne više na pamet gradnja u alem-kamenu; vidi slučaj zgrade HBK na Ksaveru u Zagrebu.
Radimir Škaroruki Čačić pomilovao Crkvu od rezova
Ali ne samo da se njoj ne dira u stečena prava, nego je prvi potpredsjednik Vlade poručio Kaptolu da se ni ubuduće ne brinu. Sam je Radimir Čačić javno obećao Crkvi da joj neće smanjiti rentu... Ej, Čačić obećao! On, koji prijeti rezovima kao Freddy Krueger i Edvard Škaroruki zajedno, baš on je izrijekom označuje kao ekskluzivnog protežea nove vlasti.
Optimisti možda vjeruju da se tako Crkvu suptilno istura na brisani prostor ispred društva traumatiziranog krizom. Oni možda nisu zapazili kako Crkva smatra da je ona sama definitivno najpotrebitiji društveni subjekt. A potrebitaši tog ranga ne odriču se klasnih privilegija ni za živu glavu.
Zato i vole nenarodne vlasti, općenito svaku odrođenu elitu. Takvi režimi čine upravo prirodni biotop za ovu Crkvu, tj. barem ovakvu kakva je posljednjih oko milenij i pol. Ona se na toj podlozi razvija brzinom superbakterije u Petrijevoj zdjelici nekoga filmskog tajnog laboratorija. Ona je institucionalizirana i dotirana aristokracija koja opstaje.
Dobro dođe i Crkva kapitalizmu
Jer, dobro dođe i Crkva kapitalizmu. Ipak, uvijek nastoji ostaviti narod u uvjerenju da ga je strateški partner napustio pomalo zbog nevidljive ruke tržišta, ajde, no ponajviše zbog nespoznatljive Božje volje... I nigdje konkretnog uzročnika. Pa se i bakšiš za otpuštene metalce u Capragu, koji znaju da ih Bog nije ostavio samo po tome što je među njima otvorena njegova ganc nova kuća, čini poput objave proviđenja.
Njegovo srce je nebeska visoka peć, koju ne gasi nikoji burzovni pad. Neki to olako gube iz vida, zaokupljeni svojim ovozemaljskim putom. Odlazimo kao poklane ovce, izjavila je jedna radnica na kraju svog 23-godišnjeg staža u Željezari. Ali zato i plaćamo izdašno Crkvi da nas održi u stadu. Pa da tako organizirani u krotkosti odemo po svoj bolni rez.
