U 2017. je Hrvatska imala 132 donora, što je više od 30 donora na milijun stanovnika, dakle dvostruko više od prosjeka Eurotransplanta. A transplantirano je 147 bubrega, 112 jetri, 33 srca" rekao je dr. Nikola Žgrablić, predsjednik Hrvatske donorske mreže (HDM).
Po broju donora Hrvatska je danas među najuspješnijim zemljama svijeta i na samom vrhu Zaklade Eurotransplant. Dok je Hrvatska prošle godine na milijun stanovnika imala 35 donora, Njemačka ih je imala tek 9.3. Prema navodima Njemačke zaklade za transplantaciju organa (DSO), u toj zemlji oko 10.000 pacijenata čeka presađivanje organa, a svaki dan u Njemačkoj u prosjeku umre troje ljudi samo zato što nisu pravovremeno dobili odgovarajući organ za transplantaciju, piše Deutsche Welle.
Drugačiji zakon, ali i pristup pacijentu
Jedan od razloga je i drugačije zakonsko rješenje. U Njemačkoj, svaki građanin mora potpistati pristanak na darivanje organa, dok je u Hrvatskoj svaki građanin automatski potencijalni donor osim ako se nije tome usprotivio.
Osim zakonske regulative, kod doniranja organa nevjerojatno je važno i kako se provodi na terenu. S jedne strane, iznimno je važna stručnost i brzo reagiranje, a istodobno obazrivo pristupiti obitelji koja je upravo izgubila nekog voljenog.
"Hrvatska je gotovo u potpunosti preslikala španjolski model doniranja organa koji se pokazao najuspješnijim. Temelj je tog modela da su transplantacijski koordinatori, ključni ljudi u procesu doniranja organa, redom anesteziolozi/intenzivisti koji rade u samoj bolnici i na taj su način neposredno uključeni u cijeli proces doniranja", objašnjava za DW Žgrablić.
'To nas je dirnulo i nikada im neću zaboraviti'
A kako to izgleda u praksi, osjetio je JasminRedžepagić kada je 2010. izgubio oca. Tugujućoj obitelji prišao je anestiziolog i u ime tima koji se brinuo za oca pitao jesu li se odlučili na doniranje organa. Pitali su mogu li još razmisliti o tome, na što su liječnici uz puno razumijevanje pristali. Nešto kasnije obitelj se složila donirati organe oca koji je preminuo od moždanog udara.
"Naši su roditelji oduvijek imali jasan stav da je bolje da nekome spase život umjesto da se organi izgube", prisjeća se Redžepagić i dodaje: "Donacija organa je human i dostojanstven čin, no iza njega nažalost najčešće stoji smrt, i to nekog vrlo bliskog. Donacije nisu mehanički, neljudski proces, već duboko moralno pitanje. Zato je u tim trenucima i potrebna podrška i ljudskost medicinskog tima. To nam je tada jako pomoglo i to nikada neću zaboraviti".
No osim brižnosti osoblja u tom trenutku, dodatno ih je dirnulo ono što je slijedilo idući dan. Isti anesteziolog koji ih je pitao pristaju li donirati organe, nazvao ih je idući dan da im još jednom zahvali i kaže "da je sve gotovo".
"Ta nas je gesta iznenadila i dirnula. Nakon šoka i tuge zbog preranog gubitka oca kod nas je ostao osjećaj da je od nečeg strašnog i traumatičnog ipak jednim dijelom nastalo nešto jako dobro, da je život koji je otišao pomogao da se neki drugi ne ugasi", kaže Redžepagić.
