Sjetite se trenutaka kad vam se činilo da vas nitko ne razumije, da ste na svijetu sasvim sami i otuđeni, te zamislite da ste pritom bili odjeveni u odjeću suprotnog spola. Takva je sudbina manje-više pratila Antonyja Hegartyja, debeljuškastog transvestita koji je sa svojim Johnsonsima stigao i do trećeg studijskog albuma.
Na njemu nam opisuje kako je biti nesretno zaljubljeni, izgubljeni autsajder kroz zbirku uglazbljenih ispovijesti koje možemo smatrati najtužnijim mjuziklom nikad napisanim na Broadwayju. U prvom planu je, kao i dosad, smrtno ranjeni Antonyjev vokal kojeg, poput mračnih duhova prošlosti, prate tihi ritmovi, jedva čujni gudači i neko naizgled udaljeno prebiranje po klavirskim tipkama.
"The Crying Light" komoran je i depresivan, teško prohodan glazbeni sucid čije će vas slušanje istinski uznemiriti i, vrlo lako moguće, oči napuniti suzama. Hoćete li to shvatiti kao kompliment ili kritiku ovisi o vašoj sklonosti izvođačima kod kojih su riječi mnogo snažnije i bitnije od glazbe.
U svakom slučaju, album koji nije za prečestu konzumaciju.
