U našem podcastu "Ideje na stolu" razgovarali smo s prof. Aleksandrom Anić-Vučinić, stručnjakinjom za otpad i pitanja zaštite okoliša, te doznali da se procjenjuje da u Hrvatskoj oko 5000 ljudi živi od skupljanja boca.
O toj temi više možete pročitati OVDJE.
U razgovoru smo se dotaknuli i pitanja Jakuševca te je naša sugovornica rekla da je na početku svoje samostalnosti Hrvatska imala oko 600 odlagališta, kolokvijalno zvanih smetlišta, na koje se sve nekontrolirano odlagalo.
"To se radilo tako da dođe kamion, nađu neku prigodnu rupu malo dalje od grada i onda otpad iskrcavaju. Povremeno bi nešto zapalili i tako se gospodarilo. Kasnije se to revidiralo, počistilo i ostalo je danas oko odlagališta 75, sve ostalo je zatvoreno i sanirano", rekla je prof. Anić Vučinić.
Kada se Jakuševec jednom zatvori, na pitanje kada će to odlagalište biti sigurno te neće biti straha da "odleti" u zrak, kao što je to nedavno bilo pri čemu su stradali radnici komunalne tvrtke, a jednom je čak amputirana ruka, objasnila je da je otpad na odlagalištu jako heterogen i da je to problem.
Nakon zatvaranja, odlagališta 30 godina 'rade'
"Tu ima svega pa i organskog otpada koji radi i on aktivno proizvodi bioplin. Nakon zatvaranja, bioplin se proizvodi deset godina, ali sve manje i manje. Onda ide monitoring koji traje dugo te tek nakon 30 godina od zatvaranja odlagališta, smatra se da je ono neaktivno i pritom mislim prvenstveno na proizvodnju bioplina, odnosno metana koji je staklenički plin i koji utječe na klimatske promjene. Tu mislim i na slijeganja koja su posljedica toga što se organska tvar troši pa odlagalište lagano pada i sliježe se", pojašnjava.
Kroz razgovor nadmeće pošalicu da će se tek onda možda moći imati piknik na Jakuševcu bez straha. Ali u vrlo ozbiljnom tonu nastavlja - da ima novaca, kupila bi jedno takvo odlagalište i ostavila ga potomcima u naslijeđe.
"I to vrlo rado. Sigurna sam da će odlagališta za 20 do 30 godina biti izvor sirovine - prije svega izvor metala i plastike koja će se vaditi kao vrijedan energent. Od metala to su željezo, bakar, aluminij koji su zaostali u odlagalištima", kaše prof. Anić Vučinić.
Otkrila je da na Geotehničkom fakultetu na kojem radi ima doktoranda koji pokušava izračunati koliko je tih vrijednih materijala u odlagalištima u Hrvatskoj. Podaci se još čekaju, ali otkriva da je analiza od prije 20 godina pokazala da u otpadu Istarske županije ima od tri do pet posto metala. Danas je to oko jedan posto zbog odvojenog prikupljanja otpada.
Stara odlagališta stara i 60 godina
"Ali još uvijek postoje odlagališta na koja odlažemo već 50-60 godina. Ona sigurno imaju veći udio takvih sirovina koje možemo eksploatirati", rekla je.
Govoreći o kružnom gospodarstvu navodi da je to i ideja - da sirovine koje koristimo za proizvodnju stvari, ponovno iskoristimo, umjesto da ih ponovno vadimo iz prirode.
John Wayne potkova i recikliranje
"No svega ima i drugu narav. Europska unija radila je scan koje mineralne sirovine Europa posjeduje i naš je kontinent zapravo jako siromašan mineralnim sirovinama. Radeći procjene gdje ćemo biti 2030. ili 2050., shvatili smo da dolazi digitalno doba, doba robota, a svi ti proizvodi mogu se proizvesti samo s rijetkim ili vrlo specifičnim metalima koje Europa, ili uopće nema, ili ih ima jako malo. Shvatili su da razvoj Europske unije ovisi o drugim dijelovima svijeta, pa su odlučili zaustaviti uništavanje, odnosno gubljenje tih tih vrijednih sirovina", pojašnjava o tome zašto se "tjera" ljude na razvrstavanje i recikliranje.
Tako je nastalo kružno gospodarstvo, pa se ideja s metala proširila na druge aspekte.
"Kad maknemo sve direktive, dva su temeljna razloga zašto želimo gospodariti s otpadom i ideje su od pamtivijeka. Stječe se sigurno John Waynea? On bi došao u nekakav gradić, parkirao bi svog konja kod kovača, on bi otišao u salun riješiti neke probleme, a kovač bi skinuo potkovu, rastalio je i, napravio bi novu. To je bilo recikliranje. Zašto? Nije bio ekološki osviješten, nego je to bilo jeftinije nego da vadi rudu i kuje novu potkovu", pojašnjava naša sugovornica.
Vrlo je razumljivo zašto je kovač u filmu Johna Waynea reciklirao potkovu, ali to se čini prilično pojednostavljena slika u odnosu na današnji svijet i more dobara koje imamo i koje bi možda htjeli reciklirati.
O ovom problemu, naša sugovornica rekla je: "Moguće je, ali je pitanje tko bi to platio. Navest ću primjer indija, to je element koji nalazimo u LCD ekranima. Na fakultetu smo mjerili koliko ga ima u tim ekranima, a radi se o tankom sloju kristala koji nam omogućuje da vidimo piksele. Indija Europa nema, a mi smo istraživali možemo li ga ekstrahirati. Nakon puno pokusa dobili smo 90 posto ekstrakcije indija. Ali kad smo stavili na papir, vidjeli na jednoj toni koliko bi sve koštalo, to je zaista skupo postrojenje. A nema ni dovoljno tog otpada da bi to radili."
I dalje je potpuno uvjerena da će doći dan kad će biti moguće potpuno recikliranje i to ne mehaničkim, nego kemijskim putom.
Kemijsko recikliranje, kao u Zvjezdanim stazama
"I to kao u Zvjezdanim stazama kad je Spock materijalizirao hranu", smije se naša sugovornica ali potvrđuje da je potpuno sigurna da je budućnost u kemijskom recikliranju otpada koji će ga razložiti na atome. "I tada ćemo govoriti o 100 posto kružnom gospodarstvu", kaže.
"Sigurna sam u to. Znači, tehnologije nisu upitne, samo je pitanje cijene i isplativosti", govori.
