Iako će se svaki normalan čovjek složiti s idealima za koje se zalažu Bono i U2, malo je toga iritantnijeg od njihove pozerske borbe za bolji svijet. Upravo iz tog razloga velik je broj onih koji čekaju loš album slavnih Iraca kako bi im konačno rekli "sve što ih ide", no i ovog će puta ostati kratkih rukava.
"No Line On the Horizon" ne spada u vrh opusa grupe, ali u svakom slučaju nije slabo ostvarenje. Nove pjesme većinom su laganijeg ili srednjeg tempa, a od premekanog i prekomercijalnog zvuka spasio ih je Brian Eno svojim studijskim eksperimentima. Naslovna stvar, "I'll Go Crazy..." i "Moment Of Surrender" dokazuju kako su U2 još uvijek najbolji kad pišu obične pop-rock pjesme, dok su svi "izleti u nepoznato", odnosno pokušaji poigravanja bjelačkim funkom ("Stand-Up Comedy"), electro-rockom ("Get On Your Boots") i vlastitom ostavštinom iz dana "Popa" završili potpunim fijaskom.
Dobre ideje u world-musicom obojanim "FEZ-Being Born" i "Cedars Of Lebanon" također su se srušile kao kule od karata pa stječemo dojam da im se strategija snimanja po čitavom svijetu uz pomoć nekolicine producenata odbila o glavu i prilično zamaglila izvornu viziju kako bi ploča trebala zvučati.
Nisu nas razočarali, no nakon pet godina pauze opravdano smo očekivali više.
