ABOP: ABOP (PDV Records)
Glazbenici na našoj, u nedostatku bolje riječi, urbanoj sceni već godinama kao da se natječu tko će svirati u više bendova, no ABOP iliti After je bolji od partyja i u tom kontekstu predstavlja nešto posebno.
Naime, čak i u Engleskoj ili Americi je prilična rijetkost da se članovi pop i rock skupina (Elemental, Pipsi, Pridjevi, Mayales, Kries) odluče okušati na „plesnom podiju“, odnosno raditi muziku skoro pa sasvim nespojivu s onom matičnih im sastava.
Izlet u nepoznato pokazao se izuzetno uspješnim pa im je njihov hibrid elektronike i "živih" instrumenata ubrzo osigurao status jedne od najvećih koncertnih atrakcija, što su nedavno potvrdili i rasprodanom promocijom u Tvornici kulture.
Veliko pitanje, međutim, bilo je hoće li taj opaki tranžanrovski koktel uspjeti preseliti u studio, točnije hoće li skladbe ABOP-a izgubiti na snazi kada ih odvojimo od vizuala, za koje je donedavno bio zadužen Ivan Marušić Klif, i stimulansa koji najčešće prate takve partyje (a bogami i aftere).
Jedina prava zamjerka njihovoj diskografskoj premijeri, barem za potpisnika ovih redaka, krije se u činjenici da je programirani dio priče onaj svirački ipak izgurao u drugi plan. Neupućeni bi tako zbog pretjeranog oslanjanja na sampleove sasvim lako mogli pomisliti da je u pitanju još jedno izdanje techno mahera Petra Dundova, ovdje zaduženog za finalni mastering, dok su, primjerice, bubnjari John i Levi te basist Erol do izražaja došli tek u "Sixty fifty".
Sve ostalo zaista predstavlja pravu malu školu elektronske glazbe u zadnjih 30-ak godina, u rasponu od synthova na tragu Jean-Michel Jarrea i Vangelisa, preko acid-housea i goa trancea pa sve do big beata, trip-hopa i punkerski snažnih udara The Prodigyja.
U konačnici, riječ je o izuzetno važnom izdanju koje bi, ponajviše zbog dosadašnjih zasluga svojih članova, instrumentalnu i na ovim prostorima trajno nekomercijalnu elektroniku moglo makar malo približiti široj publici.
Ocjena: 7,5/10
