Strašna je to brojka: 840.000 ljudi. Toliko naime Hrvata živi u minusu. Dopuštenom, prešućenom ili nedopuštenom. Ovo ljeto nagledao sam se građana Europe. Svih boja i dezena bankovnih kartica. Provlačio sam i ljubičaste i zelene i narančaste. I nisam primjetio da su ti ljudi u minusu. Da baš gledaju hoću li slučajno pogriješiti koju nulu. Vidiš na čovjeku da je na odmoru, da ima na kartici i da ga boli neka stvar. A mi Hrvati koji te i takve ljude dočekujemo ne možemo dalje naših kasaba. Jer smo naravno u minusu.
Već vidim zlurade komentare što je bilo potreba da 840.000 ljudi uopće bude u minusu? Pa čisto da znate, vi koji niste u minusu, milijun Hrvata među koje spadam i sam, živi na granici bijede. Na to upozoravaju svi relevantni stručnjaci i analize. Za minimalnu potrošačku košaricu, dakle četveročlanu familiju čija djeca idu u školu i zamislite jedu, potrebno je između osam i deset tisuća kuna. Ček da zbrojim tren. Četiri moje, plus četiri njene, aha tu smo negdje taman za košaricu. No što je s godišnjim tehničkim pregledom automobila? Što je s knjigama, režijama koje stalno i misteriozno poskupljuju? Što je s odjećom, obućom, gorivom koje opet "ide gore"?
Jasna je stvar da naša privilegirana kasta o takvim stvarima ne brine. Nema naš premijer dopušteni ili prešutni minus. Što će mu? Kao i njegovi ministri. Pa kad već nad popom ima pop, red je i da sit gladnom ne vjeruje. Što si Aniću otvarao minus? Išlo se na ljetovanje, skijanje? Malo se kod prijatelja na jahti sunčalo?
Kao i 839.999 mojih sugrađana otvorio sam minus jer sam morao hitno platiti struju. Razliku. I parking oko bolnice Rebro koji stoji 12 kuna sat. I skupe lijekove za dijete koje se nalazilo u istoimenoj bolnici. I put do Zagreba koji mi ne pokriva HZZO. Kao i pripadajuće gorivo za taj put. Autoput. Naš. Hrvatski. Da dobro ste čuli svi koji mislite da se sunčalo guzicu na prijateljevoj jahti.
To je, dragi moji, život
Život je to u Hrvatskoj koji ti svakodnevno donosi samo hrpu novih problema. I vjerujem da se bolest dogodila barem polovini od tih 840.000 nesretnika koji su kao i ja ušli u banku i skrušeno zatražili minus. Da se ne zadužuju u susjeda, braće, prijatelja. Jer svakome je teško, a nekako sam pregrmiš svoje nevolje barem dostojanstveno. Pa kad sve zbrojiš i oduzmeš, košaricu kako je od milja nazivaju, a to su za nas Hrvate osnovne namirnice, jave ti da nećeš samo jednom u Zagreb. Već pet puta. To svakako ne spada u kalkulacije onih koji računaju košarice, režije, gorivo i ako što ostane za kavu. To je, dragi moji, život.
I tada si prisiljen ući u banku i zatražiti taj minus, crveniji od najcrvenijeg. Da se ne crveniš pred braćom, prijateljima, već da se crveniš sam pred sobom. I onom ljubaznom službenicom koja cvrkuće kako tih osam, 10 ili čak i 17 posto kamate nije ništa strašno.
Ljudima treba ostaviti dovoljno vremena da se snađu. Zadovoljno je konstatirao ministar Tomislav Ćorić. Nemojte ih ubiti odmah, dajte im barem do kraja godine da se objese. Dajte nam dovoljno vremena da nekako preživimo i ovo. I kada vidim što me čeka u ova četiri mjeseca, izgleda mi bolji izbor taj nesretni Covid – 19.
Ako treba umrijeti u Hrvatskoj, od Covida odeš u mjesec dana. Od Hrvatske države, njenih institucija i banaka umireš polako i u agoniji.
Četiri mjeseca. Ili godinu dana, svejedno.
