arti-201007040014006U rujnu 1998. godine, samo dva mjeseca nakon šokantnog poraza od Hrvatske 3:0 na Svjetskom prvenstvu, u Njemačkoj su održani federalni izbori na kojima su Socijaldemokrati pomeli dotad vladajuće Kohlove Kršćanske demokrate. Ubrzo nakon toga iz ureda novog federalnog povjerenika za strance izašao je program s izjavom koja je naglavce preokrenula čitavu poslijeratnu službenu politiku prema imigrantima.
http://video.rutube.ru/4b2708b7ee0450b5dac69d50dfffedf7
"Imigracijska situacija mora biti priznata, trebamo pružiti punu podršku integraciji imigranata u njemačko društvo", glasila je, postavši temelj novom Zakonu o državljanstvu. Koliko je to bila velika promjena shvatit ćete ako znate da su sve dotadašnje njemačka vlade odbijale priznati realnost, desetljećima uporno ponavljajući krilaticu 'Deutschland ist kein Einwanderungsland' (Njemačka nije imigrantska zemlja) – a ona je to itekako bila, jer broj imigrantske populacije do kraja milenija je dosegao deset milijuna, što je preko 12 posto ukupnog stanovništva... Njemačka je po broju imigranata danas treća zemlja u svijetu – nakon SAD-a i Rusije – u kojoj živi mnogo ljudi rođenih u drugim bivšim sovjetskim republikama.
Međutim, naseljavanje stranaca u Njemačku u poslijeratnom razdoblju bilo je znatno drugačije prirode od imigracije kakvu su iskusile, primjerice, SAD ili Velika Britanija. Termin 'gastarbajter' odavna se udomaćio u našem, kao i u jezicima drugih naroda čiji su pripadnici odlazili na, kako se to govorilo, 'privremeni rad u inozemstvo'. U svom izvornom značenju, on je doista naglašavao privremeni karakter takvog odnosa. Većina gostiju radnika stigli su u Njemačku tijekom razdoblja gospodarskog oporavka (Wirtschaftwunder), od sredine pedesetih do prve polovice osamdesetih godina, kada je industriji kronično nedostajalo radne snage.
U sklopu Gastarbeiterprogramma potpisani su međudržavni ugovori sa zemljama koje su izabrane kao baze radne snage: Italijom, Grčkom, Turskom, Marokom, Portugalom, Tunisom i Jugoslavijom. Ti radnici, njih na stotine tisuća, pa i na milijune, dobili su pravo na privremeni rad u Njemačkoj, a očekivalo se da će se nakon nekoliko godina vratiti u svoje zemlje – što veliki broj nije učinio. Umjesto toga, pridružile su im se i obitelji. Djeca rođena u gastarbajterskim obiteljima dobivala su pravo boravišta, ali ne automatski i državljanstvo – to pravo mogla su ostvariti tek kasnije, nakon što bi živjela punih 15 godina u zemlji, a morala su ispuniti i niz drugih uvjeta. Mada jesu imala niz socijalnih i drugih privilegija kojima je ublažen njihov osjećaj "građana drugog reda", obitelji imigranata i dalje su imale dojam da su tu samo privremeno – jer na to su ih stalno podsjećale vlade, koje su od 1973. (kada je nastupanjem recesije službeno napušten Gastarbeiterprogramm) ponavljale službeni stav da Njemačka nije imigracijska zemlja. Zbog toga je i njihova integracija u njemačko društvo išla sporo i otežano.
Po novom zakonu iz 1999. djeca čiji su roditelji stranci dobivaju državljanstvo pod uvjetom da im barem jedan roditelj živi najmanje osam godina u Njemačkoj. Pri tome zadržavaju i državljanstvo zemlje svog/svojih roditelja, a u razdoblju između 18. i 23. godine života moraju odlučiti koje će od tih zadržati. Ali, nije se stalo samo na tome. Nakon što su početkom 2000-ih godina studije ukazale na dramatično "starenje" njemačkog stanovništva i alarmantno smanjivanje njegovog radno sposobnog dijela, 2005. godine donesen je i novi Zakon o imigraciji koji omogućuje dodatni uvoz radne snage i po prvi put Njemačku službeno definira kao imigracijsku zemlju. Zadnjih godina sve njemačke vlade provode kampanje kojima se žele privoljeti imigranti da uzmu njemačko državljanstvo, a u raznolike programe integracije i transformiranja zemlje u multikulturalno društvo ulaže se ogroman novac. Kancelarka Angela Merkel je, doduše, nekim svojim izjavama dovela u pitanje ispravnost takve politike, ali prestala je s njima kada se pokazalo da u njemačkom društvu oko multikulturalizma i integracije postoji izraziti konsenzus...
I tu se sad vraćamo nogometu. Dok u reprezentaciji koju su Vatreni dobili 3-0 u Francuskoj nije bio baš nijedan nogometaš nenjemačkih korijena, danas ih čak 11 od 23-člane njemačke ekspedicije spada u tu skupinu. Klose, Podolski i Trochowski rođeni su u Poljskoj, ali dobili su njemačko državljanstvo budući da dolaze s područja koja su prije Drugog sjetskog rata bila u Njemačkoj, a njihovi preci su bili njemački građani; Cacau je rođen u Brazilu, Marko Marin u Bosanskoj Gradiški; Özil,Tasci, Khedira, Boateng, Aogo i Gomez su svi rođeni u Njemačkoj i dolaze iz imigrantskih obitelji. Većina spomenutih bili su u U-21 reprezentaciji koja je lani osvojila Europsko prvenstvo.
No, ta ogromna i iznenadna promjena nije se dogodila slučajno, naprotiv. Njemački nogometni savez (DFB) prije koju godinu je počeo intenzivnije no ikad prije investirati u u nogometne pomlatke, a u sklopu toga pokrenuo i program "nogometne integracije". Ne želeći više dopustiti da im mladi igrači iz imigrantskih obitelji odlaze igrati za zemlje svojih roditelja (poput Hrvata i Turaka, naprimjer), sada s njima posebno rade i namjerno ih forsiraju. Čak su zaposlili posebne "stručnjake za integraciju"... DFB je napravio svjesnu odluku da naglasi multikulturalizam reprezentacije, jer smatra se da igrači iz različitih backgrounda donose sa sobom nove kvalitete kojima samo mogu obogatiti igru – zato Njemačka danas igra toliko drugačije no ikada prije. U Njemačkoj su shvatili da su im ti (porijeklom) stranci potrebni – koliko se sustavno i svjesno radi na mijenjanju same prirode njemačkog nogometa, uvođenjem svježih elemenata drugačijih karakteristika svjedoči i činjenica da DFB po cijeloj Europi stalno traga za mogućim "dodacima" svojim mladim selekcijama, pa je tako npr. u reprezentativni kamp pozvan i 17-godišnji Hajdukov junior rođen u Njemačkoj, Ivo Tomas...
Drugim riječima, nogometni savez za ostatak društva postavlja primjer na koji način se može odvijati integracija i kako Njemačka može funkcionirati kao multikulturalna zemlja. Nogomet zaista može ujediniti ljude i promijeniti svijet – kladimo se da je to shvatila i Angela Merkel kada je onako oduševljeno pljeskala njemačkoj dominaciji u Cape Townu.
„Igrači čiji su roditelji iz drugih zemalja za nas su veliko obogaćenje. Donose drugačije karakteristike, kreativnost i drugu filozofiju u igru momčadi“ – glavni menadžer reprezentacije Oliver Bierhoff
„Kažu da su afrički nogometaši fizički snažni, dok Europljani imaju više smisla za taktiku. Mješavina te dvije stvari može biti jako dobra stvar“ – Dennis Aogo
„To je posve normalno. Odrastao sam s jako puno imigrantske djece s kojom sam zajedno išao u razred i zajedno počeo igrati nogomet“ – Manuel Neuer
„Živimo u multikulturalnom društvu. Nije važno kako se prezivaš ili odakle dolaziš. To što nisi tu rođen ili što ne pjevaš himnu nikako ne znači da nisi ponosan što igraš za Njemačku i da nećeš dati sve od sebe za nju“ – Horst Hrubesch, izbornik mlade reprezentacije
„Ovo je primjer društvu kako ljudi iz različitih kulturnih pozadina mogu zajedno tvoriti jako uspješnu ekipu“ – Matthias Sammer, sportski direktor DFB-a
