Njemačka-Argentina
Veliki meč reprezentacija koje su već dva puta igrale jedna protiv druge u finalu. I to dva prvenstva za redom, 1986. i 1990. Prvo su dobili Argentinci 3:2, a drugo Nijemci iz jedanaesterca 1:0. Njemačka ima jedinstvenu šansu postati svjetski prvak u famoznom nizu o kojem bi se zauvijek pričalo – Engleska, Argentina, Španjolska i Nizozemska u finalu, koja je ujedno i Elfov najžešći suparnik. Isto kao što je to Englezima Škotska ili Argentincima Urugvaj, a ne kako se obično spominje Nijemci, odnosno Brazil. Njemačka je do sada pokazala najbolji nogomet na SP-u. Brzina, točnost, egzekucija protkana s čuvenim neuništivim njemačkim duhom koji nije stvoren u nogometu već u gimnastici.
http://video.rutube.ru/a50332ace137aff39b25a8359b76f98e
Kultura snažnog tijela i psihičke spremnosti, volje do ludila, neuništivog njemačkog duha rođena je početkom 19. stoljeća nakon što su Napoleonove trupe u dva navrata pregazile prusku vojsku. Bili su u banani i zaključili su kako se poraz ne bi dogodio da su bili fizički i psihički spremni, te da su se takvi pripravni samo pojavili na bojnom polju, Napoleon bi se uplašio i prolijevanja krvi ne bi ni bilo. Nijemci su stoga preorganizirali vojni sustav kako bi srž svega bila u fizičkoj kondiciji i obrazovanju u školama. Kako je sve bilo nacionalistički obojeno, tako su promijenili riječ latinskog korijena gymnastik u Turnen.
http://video.rutube.ru/e99785b65bc491b5acc79021d7b025fb
Organizirali su sustav fizičkih vježbi koji nije orijentiran na natjecanje, učinkovitost ili individualna postignuća već na stvaranje kolektivnog, nacionalnog pothvata fizičkog, psihičkog, duhovnog i moralnog jačanja Nijemaca. Turnen je zahvatio njemačku srednju klasu koja je sredinom 19. stoljeća bila glavna sila političkih i socijalnih reformi. Turnenovski ideolozi napadali su nogomet kao englesku igru bez moralne, fizičke i duhovne discipline. Paralelno s dolaskom nogometa trajala i englesko-njemačko nadmetanje u tome tko će imati bolju mornaricu i vojsku pa se nogomet često doživljavao kao engleska podvala za demoralizaciju njemačkih građana.
Iako je Messi najbolji argentinski igrač za cijeli svijet, u Argentini će svi prvo reći – naš kralj je Tevez. Tipična priča. Odrastao u Fuerte Apacheu, ultra siromašnom kvartu Buenos Airesa, ali iako često govori kako ponekada nije imao što za jesti, uvijek će naglasiti kako je ponosan na provedeno vrijeme i ljude s kojima se susretao u kvartu. Navijači Boca Juniorsa su ga obožavali jer je ginuo na terenu. I danas je takav. Svaku utakmicu igra do daske, nema čekanja, nema stajanja, kada izgubi loptu trči za igračem. Borac i pravi razigravač s ubojitim golgeterskim sposobnostima, upravo takve igrače Argentinci obožavaju.
http://video.rutube.ru/d3fa765e620329bdaf01958cb893caeb
Kada je iz Boce prešao u brazilski Corinthians, izazvao je pravu pomutnju. Na presici se pojavio u dresu Manchester Uniteda, potukao se s protivničkim navijačima, zakačio se s trenerom, no njegova maestralna igra dovukla je Corinthians do naslova, a na tribinama je ostao legenda, jedan od rijetkih Argentinaca kojima je tako nešto uspjelo u Brazilu. Iz Corinthiansa odlazi u West Ham što je jedan od najkontroverznijih transfera svih vremena. Za južnoameričke klubove nije neobično da su menadžerske agencije vlasnici igrača u dogovoru s klubovima jer klubovi naprosto nemaju love i jako im je teško zadržati igrače što je pogotovo izraženo u Argentini jer tamošnji klubovi po zakonu ne mogu biti privatni.
arti-201006300806006Transfer iz Boce u Corinthinas u cijelosti je plaćen unaprijed od strane MSI agencije u vlasništvu Iranca Kia Joorbachiana koji je kasnije imao ideju kupiti West Ham pa je, u to ime, prvo transferirao Teveza i Mascherana u London. Situacija se zakomplicirala jer, u Engleskoj, nema šanse da vlasnik igrača bude itko drugi osim kluba i tu tek počinje zakulisna priča u kojoj Tevez postaje idol Upton Parka s kojeg odlazi na Old Traford gdje rastura i tribine lude za njim, a on odlazi u Manchester City jer se nije baš najbolje podnosio s Alexom Fegusonom. I onda mu se dogodi da mu navijači Manchester Uniteda plješću kada igraju protiv Manchester Citya. Heroj ulice.
Španjolska-Paragvaj
Čini se lak posao za Španjolce i najvjerojatnije i je, no Paragvaj inače igra svoje utakmice na visokim nadmorskim visinama pa je navikao na neuobičajene uvjete u Južnoj Africi. Ipak, teško da može ugroziti Španjolce. Kada se govori o Španjolskoj uglavnom se priča o Barceloni i Realu, neki TV komentatori čak govore Barcelona za reprezentaciju, što je skroz neukusno, a vrlo rijetko se spominje Baskija, pokrajina poznata po jakoj borbi za autonomiju u kojoj su terorističke metode te borbe, sve do nedavno, bile potpuno normalne. Xabi Alonso je Bask, ponikao u klubu Antiguoko iz Donostije (San Sebastiana) koji nema prvu ekipu, niti rezervnu, niti B, već samo mlade momčadi.
Antiguoko je sjajna tvornica baskijskih igrača. Dugo vremena imali su dogovor s Athletic Bilbaom da im prosljeđuju igrače, ali onda je lokalna vlada naredila da se moraju prebaciti na Erreala, odnosno Real San Sebastian kako bi i dalje primali financijsku i drugu pomoć lokalnih vlasti. Onda su dobili puno love nakon što se Xabi Alonso prodao u Liverpool, a Mikel Arteta, također bivši igrač Antiguoka, u Everton te su prekinuli ugovor s Errealom i svoje usluge ponudili i drugim klubovima, Liverpoolu, recimo, kojemu ih je preporučio bivši igrač. Redovno pobjeđuju vršnjake iz velikih sustava Reala, Athletica, Valencie i Barcelone, a zna se da je Barcina škola nogometa najkvalitetnija u Europi i čak osam igrača iz Barcine škole igralo je u prvom sastavu u par navrata prošle sezone. Evo, baš su naši limači iz Bjelovara u četvrtak igrali protiv limača Antiguokoa u finalu 23. Copa Cataluna u gradu Calella na rivijeri Costa Brave te izgubili 3:1.
Najmoćniji lik u paragvajskom nogometu je Osvaldo Dominguez Dibb, donedavni predsjednik Olimpie Asuncion. Biznismen, političar i oligarh. Osvaldo je kralj duhana i medijski mogul čiji je brat zet generala Alfreda Stroesnnera, paragvajskog predsjednika diktatora u periodu 1954-1989. Čak trideset godina bio je predsjednik Olimpie i dosta su ga napadali da kroz nogometni klub pere lovu, ali se nije dao.
Kada bi bio nezadovoljan odlukom sudaca, u svojim novinama, a u drugima bi platio oglas, objavljivao je kritike i napadaje na suce. Tužio je Nogometni savez Paragvaja za korupciju u raspodjeli troškova prilikom odlazaka reprezentacije na Svjetska prvenstva, a brazilske vlasti su ga optužile da je glavni švercer cigareta u Južnoj Americi. Usprkos svemu, ostvario je velike uspjehe s Olimpiom - tri Copa Libertadores, jednom Interkontinentalni kup i čak 25 puta prvenstvo Paragvaja. Otakako je otišao 2004. ne ide im baš najbolje, nisu osvojili ama baš ništa.
'Naši navijači uvijek najviše podržavaju naše klince koji poniknu u Boca Juniors. Pokazuju im više pažnje. S druge strane, nisu toliko tolerantni prema onima koji dođu sa strane, ma koliko god bili dobri kasnije. Mnogi talentirani dječaci pokleknu kada prvi puta izađu na naše igralište'', priča Beto Marcico, bivši idol Bocinih navijača, o najvećoj vrijednosti Bocine škole nogometa - izjednačavanju igrača i kluba s ljudima koji žive za njega. Sve do sredine 90-ih, Boca je u razvijanju mladih igrača bila u sjeni River Plate čija je škola nogometa dominirala Argentinom. Kada su shvatili da samo kupovinom, bez odgajanja, neće ništa učiniti, jer masa pridošlica se nije mogla nositi s pritiskom koji traži igranje u Boci, pokrenuli su vlastitu školu. Igrališta i smještaj za mlade igrače su odmah pokraj Bombonere, kako bi mogli rasti uz svoje idole, upoznavati se s navijačima, ljude koji svakodnevno rade u klubu, uče živjeti s klubom. Sve starosne grupe treniraju sustav 4-3-1-2 što je oduvijek Bocin stil. Svi pomoćni tereni su istovjetnih dimenzija kao i glavni teren na Bomboneri. Budući da se svaki dan bude pokraj stadiona, kada jednom dobiju priliku zaigrati za prvi tim, ne osjećaju strah i paniku, nego kao da su svaki dan tamo, zapravo, jedva čekaju da zaigraju. Prošle godine 28 i pol tisuća mladih igrača je došlo na probu u Bocu, samo 42 je potpisalo ugovor. Bocin cilj je da 9 od 11 igrača prve momčadi stalno bude iz njihove škole, bez obzira na rezultat jer dugoročno žele stalno stvarati uspješan projekt na svim poljima ne samo na rezultatskom. Također, od novca koji se zaradi od prodaje igrača, 80% se vraća u organizaciju i rad akademije, a uz takvu novčanu podršku rezultat napornog i usmjerenog rada će doći sam od sebe. Stvaranje igrača je najvažnija i najisplativija stvar koju neki nogometni klub može za sebe raditi. Budući kako se u Argentini ne može računati na novčane iznose ugovora kakve imaju u Europi, svaki odlazak u Europu gleda se kao puko zarađivanje novaca da bi se jednog dana vratili i karijeru završili u matičnom klubu, a takve igrače navijači najviše obožavaju. Primjerice, Teveza koji je Bocinoj akademiji poklonio milijun eura. No da bi škola dobro funkcionirala, nužni su super skauti i genijalni treneri mladih igrača. Jorge Griffa, tip koji se proslavio otkrićem Jorge Valdana, Gabriela Batistute i Nestora Sensinija, a 20 godina je radio u Newell's Old Boysima, postao je Bocin direktor za najosjetljiviju dobnu skupinu 13 do 18. Sa sobom je donio svoj mrežu poznanstava i sustav otkrivanja mladih talenata. Griffa ima ljude u najzabitijim selima u cijeloj Argentini. 'Moj način rada je takav da prvo kupim stari auto. Neki raštimani, kako bi izgledao bezveze, obično. Onda idem od grada do grada, od sela do sela i gledam lokalne utakmice mladih igrača kako bi čuo što se govori, tko je najbolji klinac. Zatim angažiram lolaknog poštara, mesara, prodavača ili nekog sličnog, nenametljivog ljubitelja nogometa da mi prati zanimljivog igrača'. Griffa je iz nekog svog gušta otišao raditi u Meksiko prije šest godina. U Boci je i Ramon Madonni koji preferira utakmice 6 na 6 u dvorani, za koje smatra da su idealne za razvoj klinaca između 5 i 12 godina s kojima najviše radi na tehnici. Jednom tjedno, odvodi ih na veliki teren. U Bocu doveo Teveza, Gagu, Evera Banegu, Burdissa, od kojih je Boca zaradila cca 100 mlijuna eura u samo par godina, a još je otkrio Estebana Cambiassa, Juana Pabla Sorina i Fernanda Redonda.
